kima_95, Author at Poezija.Online

Pričalo se da su ti krvNegdje s istoka donijeliBugarski trgovci koji suSvojim putevima putovaliNa daleki jug SrbijeI da su te ostaviliBudućem vazduhu goraI jezera koje si samoTi jo&scaron; tada vidjela.Negdje sa zvijezdaPala ti je sudbinaU koju si kao u HristaVjerovala jo&scaron; tada,Da sve ima svoj početak,Slijed i kraj,Da sve ima svoje zakonePo kojima se živi.Po tim zakonima i ti siDo&scaron;la na svijet sa svojimOd žara crvenim usnamaI ostav&scaron;tinom predaka,Nesvjesno i srećnoGazila livade na juguI znala koja ti je bit,Koje će&scaron; godine jesti,A koja proljeća poput vodePotiho popiti.Mekane uvojke kose namje&scaron;tale suBabe koje bi dolazile i prorokovaleLjepotu iz tvog čarobnog oka.I kao malo biće puno životaGledala si često u zvijezdeTražeći svoju u moruNeuhvatljivih bisera visina.Netko mi reče da nikada nisiVoljela cvijeće u avlijiI da si zazirala odCijelog &scaron;arenila bojaOsim one koja bi tePodsjećala na najdražuGoru.A kada su ti grudi postaleZrele od godina no&scaron;enihO&scaron;trim vjetrovimaI licem ti pro&scaron;aptala toplina,Ipak si poneki cvijet ostavilaDa te podsjeća na &scaron;areniloKoje je tebi bilo strano. Pričalo se da nikada nisiPlakala pred drugimaI da je svaka tvoja bitkaBila u ti&scaron;ini misli vođena.Tko zna koliko putaSu tvoje oči bile vlažneDok bi se hrabro smijalaI životu, ljudima prkosila.Daleki su trgovci na padineTvog glatkog jezikaSa sobom donijeliI o&scaron;tru ćud koje su seDrugi bojali i predČijim nogama su posustajali.Kažu da si hladnija od snijegaNa planinskim borovima,Ali da topline koja goriJo&scaron; uvijek nisu vidjeliOnako kako je ja vidjeh.Pomisli&scaron;e da sam ludKada sam rekao kolikoLjubavi nose tvoje ruke.A život se morao takoU ti&scaron;ini živjeti,Da nekada nisi ni osjetilaKako ti na jedan dodirKosa donosi godineI u moru bukeTi&scaron;ina postaje milija.Nazvana je ulazila tihoU tvoje od meda odaje.Pa i kada su to drugiIspod oka kradom vidjeliNisu govorili ni&scaron;taJer to je tajna tajnuPosjećivala i voljela. Pričalo se da si bila svojaNajvi&scaron;eI tuđa najmanje,A čuvene priče suČuvene onoliko kolikoIh tiho na&scaron;i stari čuvajuI kradom, o nama,Daleko izgovaraju,A mi smo to znali,Ti si najbolje znala.Rugajući se svijetuKao kakva BorisavovaJunakinja s juga,Kožom su ti odzvanjaliUdari vremena i ljudiKoji su kri&scaron;om zagledaliNovi cvijet u avlijiSamoga Boga.I on bi se mogao začuditiOdvažnosti i drskostiKoju si hranilaKao &scaron;to ruža hraniSvaki svoj skriveni trnOd grabežljivca i napasti. Pričalo se kako ti jeSvjetlo noću upaljeno,Da niz tvoje grudiTeče slatka rijeka životaKoja klizi prema nutriniI izvor je s kojeg ti pije&scaron;.A u noćima i nisi sama,Već negdje odluta&scaron;Nečujno kao srnaI blago uzdi&scaron;e&scaron;Puna neke čudne sreće.Ali čak ni tiho,Ni izgovorom se nije pričaloKoga voli&scaron;I tko se usudio voljeti tebe,Tvoje od žara crvene usneI vrelu krvKoja te s istokaNa istok donijela,A da nije znalaKome nosi ikonuO kojoj se sniva.

P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Poezija.Online

Autor: kima_95

Treća poema rukama koje nisam dodirnuo