Ponekad se radujem…

Ponekad se radujem dok kroz život prolazim kao da sam kiša brzim vjetrom gonjena, pa veselja oka u dugama nalazim, a sva mi tuga bude samo od oblaka sjena   Ponekad se radujem pa vedro mi na svijetu kad osvane rujno divan jedan dan, pa se čula moja dive vazdan mirisu i cvijetu zaboravi i duša nekad da sve je samo san..   Radujem se nekad mnogo u tvojim očima, a ponekad i oči vole i da varaju, ko’ srca kad se varaju, misle uvijek će da kucaju, a već…

Ne budi pustinja…

Ne budi pustinja, ti kao more budi, Što brižno pazi blaga i školjku s biserom, Pa ih čuva budno od pogleda ljudi, Kad mu dođu zlobni i sa nevjerom…. Ne budi  pustinja, ti budi ko’ oaza, Što putnika umorna slikom raduje, I ne budi mu lutanje, budi jasna staza I saputnik onom koji tužno samuje… Ne budi ko’ tvrđava, neosvojiva, Od granita crnog zidine što diže, Već poteci kao voda što poji i umiva Nekog koji žedan tebi sada stiže… Zašto želiš biti kao strma planina, Što u ponor baca…

Prelazak…

Ne sanja duša tvoja da svemir u oku ima i ne traži zvijezde u šaku da ih stisne, ne mašta okean da diže kao plima, nit’ pod kišom od bisera da rad’ kisne… Ne sanja ona ni polja ni livade po kojim bi sretna da igra se i trči, nit’ bi kao ove plave, stamene zgrade silom svoj put do oblaka da krči… Ne ište ti ona dunja da osvoji i zarobi sebi najljepše blago, i da dukate ko’ zrna pijeska broji, jer drugo svijetlo duši ti je drago… Ona…

Mora pepela…

Kroz mora pepela do tvoga srca, plovili smo smijerno, veslajući nadom, i nađosmo ga, a ono nit’ živi, niti kuca, samo dah od vatre otimaše kradom… Kroz mora pepela do tvoga srca, al’ opekosmo prste već na tvojoj obali, Popadaše jedra moja i jarbol visok puca, zalud su te galebovi da more smiriš zvali… Zalud su te zvali i brodovi i ljudi, leđa su ti pogled, prezir čin je tvoj, moreplovcu hrabrom što iz sna bi da te budi, pa sa valovima pepela sad bije teški boj… Ne stiže te…

Mene mozda mozes prevariti lahko…

Ti možeš lahko prevariti mene, Možeš mi podvaliti i gvožđe za zlato, Pokloniti mi cvijet koji već vehne, Prodati i mrtvih ptica jato. Ti možeš mene prevariti bez puno muke, jer ja ne kopam da nađem korjene ljute, vjerujem što vidim i pružam ruke, u duši još se privijam uz majčine skute. …A ne vide oči što vidjeti znaju, već vide ono što im srce kaže, pa počesto grizu se i kaju, jer srce ne zna uvijek ispravno da važe… Pa vidi dobrotu gdje nema je za lijeka, prijateljstvo gdje…