Autor: Giovanni

Osjećate li gospođo,taj miris mora, udahnite slobodno i budite sretni, ta ljubav pučine i mora u cvatu čovjeku daje moć u ljubavi neviđenu.   Osjećate li gospođo,taj šum vala, što melodijom svojom zanos stvara, svaki val priča jednu ljubavnu priču a vi gospođo,vi ste priča ovog slijedećeg vala.   Udahnite i  osjetite, kako vam kazuje, da moje srce samo za vas bije, udahnite i osjetite, svu moju ljubav beskrajne ljubavne pučine mog srca.

Da  mi more priča priču istinksu i žarku, pričalo bi storiju od žala, gdje nas je dvoje milovalo šumom vala.   Iskreno reci more moje, dali si se i ti radovalo? pričaj, pričaj priču i školjkama, nek čuvaju jedan biser i za moju dragu.   Samo šumi i oplahuj žale doći ćemo nas dvoje, a bisernu školjku donesi na valu, da poklonim biser dragoj u strasnom zanosnom žaru.

molitva želja utjehu traži u mom srcu kap po kap krv za tebe curi ostaje bez krvi da se divi kao spomenik kao vijenac ovjenčan u molitvi i želji tvojoj ljubavi i neizmjernoj ljepoti.

Noći če biti kao vječnost duge što učinila je meni ljubav tvoja, ljubovanja, odricanja srušila se danas, kao da nam ljubav nije niti postojala.   Snovi će mi biti buket crnih ruža što mi dušu crnim latima pokriva, a srce će da gasne u besane noći, zora bijela ostaje mi samo križ života.   Proplakaće svi cvjetovi plavi, koje si u kosi nosila, dok smo se u ljubav ufali i kleli, proplakat će golubica na grani i odletjet visoko, da ostavi  besane noći u mojoj tami.

Mjesečina na proplanak pala nalazim se kraj našeg oltara, gdje je ljubav snažna započeta I gdje sreća neimala kraja.   Ja mladić, a ti djevojka lijepa zaljubismo se milovanjem tada, borovine miris i šum mora s žala otkrio je čari našeg vjerovanja.   Da je ljubav naša uzdignuta, sveta, ko slast vjetra tihog maestrala pod borima, gdje poljubci padoše u strasti ljubavi se sjetim i mladosti lijepe naše.

Zgasnuo je  stari fenjer ugasio  svoju luč, ugaslo je tužno srce moje u očaju osta sama noć.   Cjelov kao spomen bješe uklesan u zidu tom, suze se u biser stvore, ko krijesnice lutajuć kroz noć   Jedan biser samo osta da mi svijetli put, da kad rujna zora svane vrati suzu oku mom.    

Vjetrovi huču, silno biju, pada lišće  žuto, tice poletjele prema jugu jesen svježa, očara slikom.   A moje srce, što ono radi, vjetri mu poje pjesmu, njiše se ko list u padu, putuje mislima jugu.   Hoće, da u svome gnijezdu, ko tice, poji pjesmu ljubavnu, hoće, da ga vjetrovi biju, sletit  dragoj u  njeno krilo.   Čekaju nas ljubavna gnijezda, ljubavi drage, na toplom jugu.  

Koliko sam puta spominjući tvoje ime, tražio ushićeno tvoj lik u mom sjećanju i u džardinu, kad ruže su u cvatnji mirišuć ih, tvoje ime njima izgovarao.   Zar prošlo je toliko vremena i nadanja, da u mom srcu još rana nije zacjelila i more, kad oplahuje žale i obale čini mi se, da samo tvoje ime spominje.   Rukom sam, već bezbroj puta tvoju sliku dodirnuo i na poleđini slike tvoje ime ispisano, poželim, da budem s tobom bar u malenom trenu, da me tvoja ljubav ponese preko svjetlosne…

plakala si.. i sve su riječi bile uzaludne da te volim a nisi vjerovala i kao što bih se Bogu molio što bih od tebe tražio samo jedno vjerovanje u našu ljubav da ne napušta je niti jedan osmjeh niti jedan poljubac već čvrsta odluka da smo jedno jedno ljubavno tijelo jedan stvarni najljepši ljubavni san….

Da je jutro tako tiho, kao moja duša ti bi nestala u mojim snovima. Al oluja je ostavila tragove suze… iz tvog oka kao zavist onima, koji ne znaju što je ljubav i što ljubav u nama stvara. I srce će puknuti na dva djela i ostat će mrvica koja našu ljubav istinski prolongira.   U čvrste bedeme bedeme neosvojive, kojim nedamo… da ih drugi unište, jer naša ljubav je prava i istinska…

Rajska ptico oj slaviću mili, pjesmu pjevaj samo ljubavnu. I o  krošnji gdje je svaka grana, srcem i poljupcem postala  zlatna. Mjesto sveto gdje smo ljubovali, svakom granom ljubavi je ispisano. Rajska ptico oj slaviću mili pjesmu pjevaj ljubovanu i poljupcu koji srcu našem, svaku granu ljubavnim pjevom pozlatila.

Bože… kad moje tijelo se jutrom budi blagoslovi me. Jer snovi bjehu grijehom grešni neizmjernom ljubavi natopljeni.   Bože… u snovima je vidim tako lijepu, kako prolazi pokraj mene,a žudnja me mori. To zabranjeno voće zagristi bih htio, a srce ne može tome da odoli.   Bože… kazni me za moje iskušenje, jer tolika je čežnja tijela protkana u snima. Da se noću budim s imenom Tvojim, da mi Tvoj oprost i utjehu pružiš.

Bol, preteška bol, kao stijena sručila se na moje tijelo, pritišće me, al osjećaja nemam, jer preteška je sva moja ljubavna bol.   Bol, preteška bol, uvojke mirisne  kose više ne milujem, tvoje usne me zanosno više ne ljube, a zagrljaj, zagrljaj je otišao u potpun zaborav.   Bol, preteška bol, u njedrima srce razdvaja u dva djela, a duša poprima očaj koja slijedi tvoju sjenu u mom srcu tešku, pretešku ljubavnu bol.

Založit ću sve što imam za te i zvijezdu što ime prema tebi dadoh, založit ću more i sve njegove vale samo reci, dali me još voliš zlato.   Založit ću srce i ustreptalu dušu i krv što žilama samo za te vrije, cijelo tijelo založit ću za odgovor jedan samo reci, dali me još voliš zlato.   Samo moru i tebi vjerujem, jer si more ljepote nepregledne, ti si život srca zaljubljena što u grudima samo za te bije.   Samo moru i tebi vjerujem samo reci, dali me…