bez naslova

Neka se ureže urlik vuka u moje srce I neka posljednji živi starac Probudi Drevne iz grobova starih Da me njihovi glasovi muče Neka komadi neba na lobanju moju Kao kapi kiše padaju I neka pljuje u lice moje Svaki stvor koji me vidi I neka se ja zbog njegovih Najtežih grijeha stidim Sve ću da podnesem Zaklinjem se namučenom dušom svojom Kao crv ću da gmižem I neću se buniti Kad me gladna ptica proždre Ili čovjek u žurbi zgazi Ali tebi Moja boli Moja Mračna gospodarice Kunem se…

Rastanak

Ruke su mi svezane, ali nekako uspijem da ti kopče Na korzetu duše skopčam Da grudi ti stežem, spremna si Da na put kreneš, bosa po snijegu Mojih nemira, simfonije mojih nemira Idi i traži, ispod snijega i leda mrtvo mi tijelo izrovi Izgubljeni su sad snovi, slomljena krila mojih leptira Ptica mojih utihli glasovi, pa se stidim Pred Boga svog stati, na koljena mu pasti, da zamolim Za sretan put tvoj, kćeri mjesečeva.

Sjeta

Podhrtavam Bludnih ti dodira se sjećam I dolazaka na prostirku mojih osjećaja Umora, znoja, mirisa i glasova Mahnitanja i obreda… Moja Nestvarna, Svih tvojih pjesama pamtim oblike Sulude slike, svađe i zgužvane haljine Vinom zalivene bijele noći I ništa više..

Jedno drugo tijelo, jedan drugi razum

Kad te jednom, u nekom drugom vremenu, sretnem Bićeš jedno drugo tijelo, jedan drugi razum Poželjećeš (možda) da posjetimo mrtve Da ih pitamo ko je taj Što omču im na vrat stavi Ne, nije neko od onih, njima znanih, reći će Bilo je to Jedno drugo tijelo, jedan drugi razum… Neko ko vlati trave prebira prstima ko stranice neke knjige (Možda življe jednom jedan takav pjesnik) Volje ti grudi, na njima sanja neke čudne snove Da će duša ti da zaluta na neka polja druga Tamo gdje ljudskih je zabluda…