znaš li koliko me boli tišina tvoje duše koliko želim biti dio nje? da mogu potonuti dublje od tebe dotaknuti dna u koja padaš i svojim svjetlom nas izdići oboje iznad noći… a ti mi ne daš…čak ni to… ne puštaš me blizu,ostavljaš me u vakuumu moje čežnje.. da me prekriju moje tišine,moje noći… pružam ti ruku…dotakni je,u mraku,past će zvijezda…
Autor: Baby blue
ima dana
ima dana kad sama sebe uvjerim da si prošlost… i onda je sve super,poletim,raširim krila,potražim nekog… zaboravim te u tuđim rukama,moram,ta ne bi bilo fer,zar ne?…. i sretna sam jer uz miris tuđeg tijela zaboravim tvoj ali znaš..ono što podsjeti na tebe ne dolazi izvana… na tebe podsjeti praznina u duši, na tebe podsjeti san, poništi sve moje pomno izgrađeno,svjesno, uništi sve kule u zraku… i onda ptica padne,na gnjecavom putu,u lokvi smoči krila i izgubi volju za život,za let… ima tako nekih dana..
Srodne duše
u zatvorenom krugu istih jutara,dana,noći otupjela sama zaboravljam… zaboravljam tražiti pogled iz duše srodne duše… jer ionako taj rijedak blagoslov ta slučajnost potječe od zvijezda u njima je zapisana… i kad prvi put udahnemo zna se već i kada i gdje se prekida krug, krug istih jutara,dana,noći, krug samoće… siđi sa zvijezda,prekini krug… pretvori ga u pjesmu…
Ruža
moje je ime ruža trebam sve što i ruža treba al više od sunca trebam svjetlost nečijeg pogleda trebam sve što i ruža treba al više od vode trebam tok nečijih osjećaja trebam sve što ruža treba al venem jer vrtlare pomela bezdušnost oblak zaklonio sunce a korita rijeka presušila… ruža izgubljena u vremenu uzaludnom… to sam ja…