Poezija.Online

Vrijeme je bilo hladno,više duši nego tijelu,

Ove zime bješe gore nego inače,

Lakše je tad kroz prozor gledati oko sebe magiju bijelu.

I putevi su skriveni pa se teško ukrste,

Malo se sklonim od svega i čekam.Koga i šta,tada nisam znao.

Tako bi mi i prošli dani da Onaj gore nije umiješao svoje prste.

E sad da budem iskren,ni sam ne znam kako ali sa neba mi je anđeo u ruke pao.

„Edina mi je ime,a kako se ti zoveš?“ reče tiho i slatko,a ja zanijemih,

Da čuda postoje uvijek sam vjerovao ali da se meni desi,lijepo neko čudo,

I to ne u američkom filmu,ni u gradu sa slike,već u ovoj mojoj varoši.

Ne mora meni niko vjerovati,stvarnost je ogledalo naših snova,

A tajnu ćemo znati nas dvoje,ja je napišem a ona vidi,kad pročita glavna slova 🙂