Η της Αληθειας οδη (I tis Alitias odi) – Alitijina pjesma

Oči teške postaše premorene od zelenila koje me okružuje
Pa ne dam odmora ni divljenja više klonulom poeti
Što je u skromni stan (neimaštinu) primio grupu poroka što dokolicu vole,
Već ga na trenutke dosadne nelagode stalno tjeram,
Pisanjem mučim, sivilom kao ključalom oblijevam vodom.

A on izvor voli što hladan žubori okovan svježinom leda
I stijenu bijelu tvrdu da na njoj mirne snove usne,
Iz ebanovog pehara piti zaborave podzemne Lete,
Čitati simbole ispisane crnilom na suhoj pergameni,
On zaborav ljubi, a ja mu ne dam ni cjelova kratkog.

Bogove poznah što na livade vodiše me jutrom,
Gdje makove sam brao i ljuljane bijele i cvatove gazio plave,
Gdje spavah pod topolom i sanjah mrzlu Erato,
A sada pod srebrnom stojim lipom kao ogoljeni nemoćnik:
Tu za ruku božicu držim Alitiju u haljini svijetloj.

O Istino bijela, o blijeda Iskrenosti što povlačiš me k sebi,
Pogledaj me sjajem tajnovitih očiju kojima boje stvaraš,
Na raskrižju kamenja, trnja, okova i blata
Usmjeri moj put tamo gdje nito koracao nije;
Izaberi pravi put, stazu kojom ćemo kao jedno kročit,
Ljiljana, makova, dragulja i topola neka nema,
Pod lipe nas vodi: crne, srebrnaste, bijele!

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting