Zlaćano sunce

[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Pogledajte to zlaćano sunce,
pa zar ono i poslije jacije namaza,
još Gornjom Mahalom hodi.

Pogledajte kako je sa svojim prijateljicama savez napravila;
san je to – ili se na mene smiješe hurije
umotane u svetačke šamije – poput toplih peciva su Mosallom
mirisale.

Mili li to meni nešto po grudima,
ili sam poliven vodom, pred odlazak u Džennet?
Pogledah u zvjezdano nebo tražeći po njemu meleke što su
poslani od Allaha da me vrate u bijele pelene.

I zašto Allah, preuzvišeni; jedne ljude stvori ovakvim
nakazama (kakav sam ja) i nju – takvu ljepotu – zašto podmeće
pred moje biće?
Da mi u mojoj siromašnoj duši tolika vatra plane,
da sagorim kao vještice iz Khalla,
tu,
tu pred njenim lijepim očima već sam naložen,
čisti sam plamen
i vatra živa.

Kao da je osjetila da se nešto događa ispod cvjetova,
okrenu se od svojih prijateljica
i pogleda u pravcu moga bagrema.
Pogledi nam se susretoše,
ona malo zakrenuta – tek preko ramena da me vidi;
ja raskoračen,
više kao mahalski magarc koji ne zna kud bi sad okrenuo.

Gledao sam tu nedostižnu ljepotu,
bez srama – prostački blenuo – sa velikim strahopoštovanjem u očima.
Pokrih lice rukama – da mi ga ne gleda noć.
Da me tako ružnoga ne narede kamenovati;
Ili noćnim akindžijama da zapovijede jedno rubljene glave,
ili da me ne dao bog Mongoli dohvate svojim dugačkim kandžijama.

Odvojila se od drugarica?
One odoše preko rijeke Rudhaneje Hošk, a ona priđe meni.
Pristupila mi je ispod sramežljivog bagremovog behara,
što je do sad bezbrižno mirisao tu iznad glava,
a sad i on, sramežljiv, stade polako pokrivati svoje prašnike laticama.

Topla i njegovana ruka pokušavala je s moga lica maknuti grube šake – da mi vidi oči.
Kad joj to ne pođe za rukom (jer ja sam se uzjogunio pa sve jače
i jače stiskao dlanove,
krijući oči lice od nje);
Kad joj to sve ne pođe za rukom,
razgrnu mi široki shemagh,
pa stavi svoj topli dlan točno gdje je poput Rada Neimara tuklo
ludo srce.

„ Ma ništa, prepadoh se od neke avetinje što guta vatru,
tu iza ćuprije.“, prošaptah.

Ona sad uze dlan moje ruke;
ruke koja se tresla kao da padavicu ima.
Dlan je spustila na svilenu šamiju, što joj bijaše omotala
lijepu zlatnu kosu,
pa se spustila sve do crvene kanice,
oko tanka pojasa opasane.

Tada nasloni moj dlan na dvije ljame na svojim njedrima,
izatkane zlatnim koncem na šamiji.
Ljame ko ljame – uzdignutih ušiju, gledaju na mene siromaha ljekovitim pogledom;
na mene – sa njenih mirisnih grudi.

Privuče mi dlan bliže i spusta ga na ljame,
pa onda blago pritisnu na srce
koje je kao kod prepadnute ptičice brzo tuklo pod mojim dlanom.

„ Međer si i ti vidjela gutača vatre“, rekoh u njenu obranu.
Gledala je u moje blijedo lice obasjano uličnim fenjerom sa
brončana kandelabera.

„Kako je ime tvojim zelenim očima?“, reče mi ljepota ispod
šamije.
„Ja sam Muhammed Šemsudin Hafiz!“, prošaptah u noć.
„ Šah, Šah Nebat – sluškinja Allahova“, reče.

Lijepe su krivudave staze – pa male.
Lijepi su bagremovi na šetalištu Mosalla
i kameni mostovi na rijeci Rudhaneje Hošk.
Lijepa je meni tvoja malešna ruka
što me drži,
pokušavajući od vatre spasiti moje biće.

Mjesec je zrakama bunar zavodio,
munare vjetru dove šaputale.
Uzdah se sitan noći obećao – tu noć – noć kad je ona oslanjala
naše dlanove,
na srca koja plamte.

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting