Život u iščekivanju čuda

[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Pretpostavljam da je izreka točna.

Dovoljan je tren da nekoga povrijediš,

a poslije su potrebne godine

da tu povredu ispraviš.

Koliko god željela prestati

dozivati u pamet što sam prošla

u protekle dvije godine života,

strah me to zaboraviti.

Strah me zaboraviti nade i laži,

ljubav i boli.

Usuditi se dati povjerenje

onome tko me grubo slamao.

Ne mogu ponuditi prijateljstvo.

Unatoč vjeri u poboljšanje.

Ne usudim se pomaknuti s mjesta

na kojem srce stoji,

zahvalno što uopće još stoji,

što nije potonulo u tugu.

Nekako se svaki put izdigne iz nje.

I tako, strah me vodi kroz susrete,

strah da neće proći taj strah,

da neće proći što bi moralo.

Nebu šaljem vapaj,

poziv u pomoć u situaciji

iz koje ne vidim izlaz osim čuda

sa nebeskih visina,

iz ruke Jedinoga koji može

otvoriti životu šansu za novu šansu

u nekoj novoj priči,

sretnijoj od sadašnje.

Leave a Comment

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting