Osvani pored mene.
Privij se uz moja leđa
nečujno
i zagrli me.
Ljuljaj me, njiši me
kao malo dijete,
a onda me okreni k sebi
i pogledom dotakni
rub žednih usana.
Diši moje tijelo,
diši moju dušu.
Istraži, putniče,
sva zaboravljena mjesta,
sve iskonske tajne
tog zemljovida
što pred tobom se otvorio.
3 thoughts on “zemljovid”
Odgovori
Ukoliko želite ostaviti komentar, morate se prijaviti.
Prelijepo napisano Doroty!Sve mu nudiš…ako želi istraživati.
Osmjeh ti ostavljam! 🙂
Svaki zemljovid
Je priča za sebe
Kao i ti koja si jedina
Meni nešto nedostaje
ako si pored mene
Jer karte se moraju znati čitati
Mora se znati baratati kompasom
I viskom.
Svaki zemljovid
Mora se znati pročitati
Sloj po sloj, sa šestarom i trokutom u ruci
Mora se sigurno kretati po kamenjaru, zelenoj travi,
Putu nesigurnom
I skliskom.
Znaš da na sjevernoj strani mahovina se skuplja
I da gljive tek na vlažnoj strani izrastu
Moraš izvaditi rukom vodu iz plitkih duplja
Blago navlažiti i brzo otrgnuti tu krastu –
Neodlučnosti što ti se uvukla u
Tvoje Tijelo.
I misli, i priječi te da živiš punim plućima.
Kada udahneš zrak maglovit koji su
Spustili oblaci s vrha. Osjetit ćeš da više ništa
Nije zeleno, trulo smeđe
Već čisto – čisto
Bijelo!
Moraš zabiti nos u nj’, otčitati tajne svake zabiti.
Moraš pronaći sve tajne tog zemljovida
On ti sam neće pronaći pute što su u njemu skriti
I onda se,
očešati o vrh moje brade
– bez stida.
Kao što zima mijenja jesen,
tako se i zemljovid mijenja.
No, sjever – uvijek je sjever,
bio mahovinom meko omotan
il’ bjelinom cijeli prekriven.
A karte – karte blijede.
Za vječnost – one ne vrijede.
Zato ostavljam ti trag u kamenu,
i iznova utabavam ti staze
da znam da se vide,
da znam da se znaju,
da znam da će ih pronaći
moj putnik koji traži.
I, ususret mu idem,
strah od sebe tjerajući,
kako bih za njega bila
čista i bez stida
kao izvorska voda
kojom ću ga ponuditi
kada na posljetku
svojim čelom
očešem se o njegovu bradu.