[Ukupno: 1 Prosjek: 5/5]You must sign in to vote
Po stoti put fetvu strašnu bacam
na sve one što te otjeraše nevinu u velike daljine,
nježna Trunkice.
Daljina je daljina,
pa bila gora ili bolja,
ona je sama po sebi jak usud
i duši nježnoj tihi slom.
Ah,
da mi barem ostade tu,
tu na njedrima da mi se njišeš…
sladak sevdah bih zalijevao tvome lijepome licu;
ko sitan bosiljak,
ko ljubičice.
Pjesmu našu sevdalinku – zapjevao,
kolo naše od iskona – zaigrao,
od ljubavi silne – bolovao.
Ako bi nam netko i branio da se ljubimo – ne bi slušali:
Čim dođe suton – gle, mi bi opet.
Čim dođe rana zora – eno opet…,
i jacija,
i zvonjava…
Ah, mi bi opet trčali livadama – dolinama,
i kušali voće naše mladosti;
slatke trešnje hošlame, i zelene zerdelije,
zeleni serafime moj.
t.
Lijepo, lijepo i lijepo! Čita li zeleni serafim ovo….