Žedna crna zemlja

[Ukupno: 0   Prosjek: 0/5]


Skidam mrenu sa kratkovida prozora, pa iz tišine tople sobe posmatram i slušam grohot vjetra, plač stabala i cvijeća pobjedonosnu pjesmu jeseni i smrt promaljeća. Očupana stabla ispruženih ruku bitku biju u tami sa vijetrom, a krvave im suze zemlju ljube i grle. Na suznoj podlozi, nestaju, gube se i trule. Brda su noćas posuta zvijezdama Il’ je to zemlja upila nebo.

Guste zavjese magle sipe i gutaju svijetlost uličnih fenjera, a ja, cijedim letargične laži osjećanja i metafore iz spužve sjećanja., a topla soba vonja i zjapi crni nemir, samoću i strah.

O naučeno pjesništvo, metriko i rimo ti plastična figuro osjećanja. Nisam ja tvoj sluga noćas, lice moje je krvavo od tvojih lažnih obećanja. Cijede se sive sjene sa zidova i ja bijem bitku u polutami. Ljubile bi i moje suze prostirku prošlosti al’ oči su presahle, ko izvor na ljetnoj žegi. I dobro je što je oko suho kad crne povorke misli ispraćaju snove u crni nepoznati svijet.

Vjetar vjetri glazbu neku tužnu i stabla plaču, i civijeće u grčevitom bolu. Upija zemlja suze, snove, živote, kosti i lubanje. Lijepa crna zemlja. Popit će i mene crni zaborav, kao što noćas pije moje sne. Gnjili prsti već su mokri, već me pije! U blatnjavom zagrljau prstiju shvatam još uvijek sam živ!
A snove sam pokopao, i ljubav zatrpao Nišane podigao sebi željenom. Ostajem samo ja, kao stablo očupano, bez suza na dlanovima krvavim. I njih je crna zemlja noćas upila, kao što je upila i nebo!

2 thoughts on “Žedna crna zemlja

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting