Zašto plačem na kiši?

[Ukupno: 0   Prosjek: 0/5]

Koračam cestom u nigdje,

ispod kišobrana,

 kao mrav pod listom što se skrije.

Dan je pun iluzija,

a stvarnost,  suza slana,

drhtava usna je pije…

Oblaci,

gavrani crni, što nebom jezde,

još će me poljevati bijesom.

Naivno,

kao nikad, želim brojati zvijezde,

dok mi se utroba hrani mojim mesom.

Zašto, plačem na kiši,

nisam ja kukavica u tuđemu gnijezdu,

 niti  dušu svoju da hranim haramom.

Neki bi cijelo nebo,

ja samo jednu zvijezdu,

da je zamjenim sa ovom tamom.

Autor: Said Šteta

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting