Vila iz divljine

[Ukupno: 0   Prosjek: 0/5]

Rekli su mi da je teško, neostvarivo

mojim biti sudionikom, znati moje pute,

da mi prijateljstvo nije baš podarivo

jer se ne zna naći one ključe krute

 

kojima se može ući prema obećanjima

što ih ova duša naokolo isijava

i da punim ljude razočaranjima,

da u meni sva gorčina spava.

 

Rekli su mi da ja nisam žena podatnosti

i da sa mnom ne može se sreću piti,

da u meni nema one odanosti

koja pripravna bi bila s nekim suze liti.

 

Znam da nisam niti malo ista takva

kao neke duše, kao neki ljudi

koji govore mi da sam sva onakva,

da se meni mnoga duša čudi,

 

da ću jednom sasvim sama ostati

kao da ja nisam sama cijelo vrijeme

i da će mi narav ova na put stati

kad me snađu životne dileme.

 

Već sam ostarila, prijatelju moj,

a još uvijek ne znam što su htjeli

svi ti ljudi što ih prati nespokoj,

što ih strašan zid od mene dijeli.

 

Ne znam čemu nadaš se od mene,

za čim čezne tvoja duša kad me oslovljava

i za čime tvoje oko, tvoja ruka krene

kad me samo trunak sreće umoljava,

 

ne znam što bi tebe sretnikom učinilo.

Kad bi samo znala, dušo tražilačka,

da je naša srca samo Nebo ujedinilo

i da sve nas u životu vodi ruka spasilačka!

 

Zar u meni tražiš anđeoske osobine,

zar ja moram tebi biti slika Boga?

Ne gledaj me kao vilu iz divljine

nego vjeruj da sam nevrijedna ja toga,

 

samo želim ti pokazati sve blagodati

što ih besplatno mi daje Proviđenje.

Božansko te Biće želi pogledati

jer za tebe ima zlatno ispunjenje.

03.11.2016.  23:09

 

 

 

 

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting