Vele da će bit, a možda neće
čudo soli posijaše riječi, a neće
koza planinska daleko, stijene
su okolo, malo zableji zamiriši
božje smilje, a njena vrižgavost
povere se čudom kose planine
Eto ti, Vele bit će, a možda i neće
da su riječi od pametnijeg slova
slušala bi ona, ovako ludog ostvi
za barana, nek ‘ priplod bude jak
ta, silna je ta visina, šupljorožac
zna kud mu se verat, a bit će tako
Proždrijet lozu neće,a šta će bit
ako nema za pit, vrućeg mlijeka
a ne daj Bože da nema vina
e to, koza ne razumije, što je
pričest Božja, umuje ona iz
bliskog je roda, zableji okolo
k’o ovca, a srca ima čovjek za
sve krune svijeta, Isusa razapinju
svakom mišlju iznova – a šta
zna prostodušan jezičav svit
kad mu mučit, a kad svitu pričat
Svatko svoje drži, iznutera je srž
zar je za zamjerit, Vele da će bit
da je stvar u ljudskom srcu, a je,
čim ovoliko riječi pade u gudure
TvT