U SMIRAJU JUTRA

[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

sjedeći u staroj sofi
prepunoj čežnji i uspomena
na vremena 
kad znala sam i mogla,
gledam u trenutak koji ne dolazi,
koji pobija želju i križa nadolazeće,
ubija u meni tračak nade,
ruga mi se, 
to nedjeljno jutro,
ismijava mene, staru usidjelicu,
prepušta da izjedam se jer
pamet nije na tanjuru,
oko mene šute licemjeri,
isčuđavaju se ,
nenavikli na trenutak u kojem
ugašena i prazna, ne primjećujem
čovjeka bez krvi, 
putnika bez torbe,
sjenku bez imena,
teško probavljam nametnuto,
snalazim se tek u iskrenim
detaljima, 
zato zora ostat će skamenjena
do neke slijedeće ure i nekog
drugačijeg jutra u kojem
naći ću rosom poškropljeni stih,
stranicu ispisanu zanosom koji
liječi nemire i tugu,
pustit ću tada
onu moju glazbu i ustati bosa,
uploviti u slano more i prepustiti
se valima daljine da ozdravi moj
ponos i vrati vrpcu ljubavi na moja
propala ramena….

Leave a Comment

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting