U hotelu Slavija

[Ukupno: 1   Prosjek: 5/5]

Vjerojatno što sve je posve drugotno,

ali mi i nadalje nadamo se

da je upravo tako kako trebalo bi bivati.

Osobito sada, kad već je kasno da se sjetimo nešto meritorno.

Kad ne znam tko si ti, ali uz tebe opažam se potpuno drukčije.

Možebitno zato što nemamo ni jednog istovjetnog pametovanja.

Ili, izgledno, stoga što ta tišina koja vlada nama, ovčas i ovdje,

u hotelu Slavija,  više ne utvrđuje

osamu domalo zaboravljenoj minulosti.

Nežuđenoj, kao sutrašnji dan,

što trebalo bi da ne stigne nikada.

Oni trenuci, kad znam da mi nećeš reći ništa,

kao da nikad nisam bi bivstvovala tek za tebe.

Posebno, sutra, kada, zaboravljajući čak i moje ime,

nećeš ni osjetiti da se vidimo posljednji put.

Premda ja još uvijek vjerujem što sve

bit će drugačije negoli što bi imalo biti.

Bit će kano u ovom prezentu

koji traje duže od bilo kojeg dosjećanja.

Kao u ovom hotelu gdje sve biva u vječitoj nepokretnosti

do hipa kad, ispitujući te kad moraš otići,

ti nazivaš mi čak onaj dan koji za mene već je prošao.