U ČETIRI ZIDA (POEMA)

[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

onog ljeta, prerezaše vrpcu pupčanu,
odvojiše od majke nju, zasvjetliše oči
turobnog života, čuje se jauk, zazvoniše
u daljini zvona….

U ČETIRI ZIDA

otac zavolješe njene franze boje kestena,
majka za nju ne nađoše puno vremena,
postavljati pitanja zašto i zbog čega, svrhe
nije bilo nikada, Ona, je ubrzo prohodala,
možda silom prilika, sa kukcima i zvijerima
na vjetrometini, ostavljena…sama….

U ČETIRI ZIDA……..

ubrzo zaboraviše njenog lijepog imena,
muško, možda trebala je biti, a životom
žene, život preuzela, prelazeći stazu s
preprekama, u crnilu nebeskih visina, uzalud
boje duge dozivala, potpuno, obeshrabljena
na ledini sudbine zaostajala, ne vidjevši nigdje
nikoga, umivajući se rosom pelina, svjetlom
duše obasjana…sama…

U ČETIRI ZIDA…

kad težina svijeta u trenutku je pokoriše,
vjeru u Svevišnjega, možda izgubiše, pa
u svijet leptira i grlica odlutaše…ne obazireći
što ni onda za ljepoticu dječjeg lica nitko ne
mariše….prepustila se okusima sijena i slatkog meda,
u svom prvobitnom statusu, neshvatljiva od majke,
oca, i ostalog roda, izbivala iz realnosti krute…sama…

U ČETIRI ZIDA

i sada, kad ispod križa po tko zna koji put se dignula,
satima zna da osluškuje vrisak radosnog dječaka,
u njedra je knjigu prošlog života zauvijek spremila,
ostatak životnog jezika prihvatila, anđeo virtuale
zaštitio je svojim krilima, utjehom ruže ojačana, Ona,
sama sa svojim jutarnjim buđenjima….zauvijek …

U ČETIRI ZIDA…..

Leave a Comment

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting