Da li znas, voljeni Druze
da se ovih dana na dusu moju srucio
Tsunami Tuge?
Bacena sam na pusti otok
u nepoznatom moru,
oko mene dzungla … sikara
i ne znam kojim putem izici
na cistinu… na raskrscu sam…
Bila sam i prije mnogo puta
ali, sada mi u cijelom bicu — Biti ili ne biti– odzvanja…
Da se rasplacem, da ocajavam
da zovem Tebe ili bilo koga,
nitko me nebi cuo,
daleko si… daleko ste…
Kako je u nasem G.-?
Da li Ti pitanje donosi Bura s Velebita,
da li znas da sam opet opustosena,
opet sam izgubila jedno bice–
blisko, drago– neprezaljeno…
Valovi udaraju o sprudove
ovog pustog otoka
i mozda posmrtne pjevaju psalme,
i mozda mi oprostajne requieme sapucu
da me uspavaju zauvijek
i da sa mnom i tuga ova iscezne,
tuga ova nepodnosljiva…
Ne zaboravi nas, Druze moj najdrazi
Ne zaboravi Prijateljstvo rodjeno davno, davno–
u djetinjstvu…
“Rijeka bez povratka”
1.srpnja, 2019.
Prelijepo rijeko, posebno mi se dojmilo;
“Valovi udaraju o sprudove
ovog pustog otoka
i mozda posmrtne pjevaju psalme,
i mozda mi oprostajne requieme sapucu
da me uspavaju zauvijek”…ostavilo je neki nostalgicno-melanholican trag u meni, hvala lijepa. 🙂
Hvala za komentar, Zerina. Srdacan pozdrav, Rijeka.
Tsunami Tuge
za nas
za druge?
Za sve samo
tuge i tsunami
Za sve smo si krivi sami.