Triptih: Vatre i zgarista

[Ukupno: 0   Prosjek: 0/5]
  1. PROLJETNA KANTILENA ZA GORANA
    ( I.G.K. 21.3.1913.- 12.7.1943.)
    Vatra Njegovog srca
    nikad se ugasila nije
    ona ispod zemlje tinja
    u Pjesnikovom , Tihom Domu, u planini
    i uvijek se ponovo razgori, u Proljece…

    Kroz cijelu planinu
    danas se cuje Proljetna Kantilena
    koju “na cvoru crne smrce” probudjeni cvrcak svira…
    svira tiho… tihano… posve tihano…
    da Pjesnika iz sna ne probudi,
    da Pjesnika dragog ne uznemiri…

    Na krosnje zelene
    ptice se u jatima sjatile
    pa u horu partiture pjevaju
    pretvarajuc planinu u Hram raspjevani
    u kojem se Rodjendan Pjesnika slavi…

    Okrutno je bio prekinut jedan zivot vrijedni
    no, Goranov lik zauvijek u sjecanjima zivi
    kao sto i vatra u Njegovim stihovima zauvijek gori,
    nikad se ugasila nije,
    zauvijek nas, sa zvjezdanog neba,
    zauvijek, sve nas , grije…

    2. VATRE I ZGARISTA
    Neke vatre se upale i nikada se ne ugase.
    To su one vatre koje u srcima ljudi gore;
    one gore i onda kad se u pepeo pretvore
    iz tih zgarista iskre se zvjezdane stvore.

    Rasprse se iznad krovova sve do neba.
    Kao da oci dobiju bljeste se i sjaju
    Kao da imaju lica koja se smijese
    Iz tog iverja Andjeli se radjaju; oni nas tjese,

    kada tuga zgnjeci, kad se u ponor pada.
    Neke se vatre upale poput svijeca nade
    kada Svijet pokriju koprene straha i mrak.

    Iz spepeljenih zgarista, i tada, se trak svjetla iskrada,
    poput Biblijskog Proroka on ohrabriti znade.
    Za kataklizmi stravicnih postane spasonosni znak.

    3. NE BUDI TUZAN, ANDJELE
    ( “ U ovom zivotu nije novo mrijeti
    al’ ni zivjet ,bogme, nije najnovije”)

    Ti si jos uvijek ONAJ
    koji ispod velebitskog dzbunja
    ubire djurdjice i ciklame
    i odnosi ih na grobove
    pod brezuljkom, tamo u P.,

    Borovi ondje neprekidno
    elegije o rastancima sumore
    a tuzne vrbe, bas tebe, uvijek iznova mole:
    Ne budi tuzan, Andjele,
    pusti snove da snivaju
    pusti pjesme da pjevaju…

    Shvatio si
    da je svijeca dogorjela
    u casu kada je gavran
    o tvoj prozor kucnuo.
    I rijeka je tada zauvijek
    u zagrljaju mora zaspala.
    Po uzglavlju, na kojemu
    vec odavno nitko ne sniva
    iz pjescanog se sata sekunde prosule…
    Vrijeme je stalo.

    Ne budi tuzan, Andjele
    s groblja kada se vracas
    uvijek razgrni pepeo na ognjistu
    iz zgarista ce iskre
    poput krijesnica zasvjetlucati…

    Zakoraci u noc, odvaznim korakom
    i ONOJ koje vise nema
    uputi necujnu molbu:
    Sa zvjezdanih proplanaka,
    na raskrscima, putokaz mi budi,
    Najdraza moja.

    S onkraj
    nedohvatljivog
    neobjasnjivog
    nekazanog
    u srcu Njenom,plamen trajno plamti
    i grije te, iz Visine–
    grije te, brizno, zauvijek

    Nemoj nikada tuzan biti,
    dobri moj, Andjele!

    “Rijeka bez povratka”
    21.ozujka, 2020.








Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting