TRENUTAK ALTRUIZMA

[Ukupno: 0   Prosjek: 0/5]

 

Kad više nisi gost ni u kafanama gdje svakodnevni razgovori potrče od fudbalskih terena
dok  premoreni ne klonu na polju politike, svhatiš da život neumitno prolazi.
Čudno je kako  smo životne igre preslikali na LCD-ove. Živimo u strahu, oboružani pesimizom, vođeni instiktom sebeljublja; mi, djeca majke zemlje, krvlju zadojena,  mremo kao štakori , zavučeni u kanalizaciju moždanih vijuga, umiremo u sebi.

Sarajevo je danas posivjelo, kao ofucana krpa, a ljudi su utkani u  šarenilo sveopšte zablude i ludila;
da bit će bolje sutra…O kojem sutra pričamo, o jučerašnjem sutra koje se regenerira, o onom sutra iz Titovog doba, ili onom od Kulina bana. Ta, mi smo smiješan narod, sa himnom bez riječi
koju bismo mogli na staroslavenskom otpjevati, ako bi htejli.
Potomci dobrih bošnjana  na korak od nestanka, do asimilacije sa „kamenim spavačima“…Kad smo u govnima do grla kažemo plaho li je sladak ovaj med…

Već godinu dana osluškujem promjene, u daljini sve krenu, stanu, pa krenu, dok se ne vrate, na početak kraja…Već godinu dana slušam sebe, kad prebacim nogu preko noge dok srčem gorku kahvu i tjeram je niz oporo grlo. Predugo već nastojim baciti cigarete u crvenu kantu za smeće
u ćošku hodnika, izajmljenog stana na Bistriku…

Umoran sam odaveć od želje koja me pritiska kao Trebević, suviše umoran da se nasmiješim novom danu, bez ljubavi…Bez zehre osjećaja, koje bi zagolicalo uspavanu dušu i probudilo je iz hibernacije…

Umoran sam da se smijem glupim vicevima i šutim istu priču sa novom djevjkom na prvoj kahvi. Umoran sam od tebe i tebe, i tebe nepoznati stranče za mojim stolom, umoran sam od ove bolesti neraspoznavanja lica.

Svi smo mi isti, ipak, svi smo mi samo ljudi,  svi nosimo biser u sehari…Sve nas podjednako grije sunce ovo, podjednako,  kao ljubav u nama.

No jesam li voljan, otvoriti seharu za druge?

14 thoughts on “TRENUTAK ALTRUIZMA

  1. “Sarajevo je danas posivjelo, kao ofucana krpa, a ljudi su utkani u šarenilo sveopšte zablude i ludila;”
    Ademg, leži ti ovaj način pisanja. Ti si dobar promatrač i zanimljiv narator, tvoje su opservacije žive, sveobuhvatne, ne zamaraš se argumentima, ali su u svakoj misli već utkani.
    Prirodno teče jezik u koji ubacuješ poneki, mislim turcizam, ispravi me ako griješim, a to daje živost atmosferi. Jako dobro.Pozdrav:):)

  2. “Živimo u strahu, oboružani pesimizom, vođeni instiktom sebeljublja; mi, djeca majke zemlje, krvlju zadojena, mremo kao štakori , zavučeni u kanalizaciju moždanih vijuga, umiremo u sebi.”

    Skidam kapu!

  3. Najezi me tvojim posmatranjem tvog grada, zivota i atmosfere, znam kako je pre izgledao i secam se veselih lica Sarajlija
    sve te tisti da i sebe gubis, nedaj da te obuzme ocaj ademe, lep pozdrav!

  4. Ovi redovi su redovi velikog raspona – od kritike svakodnevice do licne samospoznaje. Slike u njima teku i to mi se veoma dopada.

    Atmosfera kojom ova naracija odise moze se iskreno osetiti.

    Pozdrav 🙂

  5. vi smo mi isti, ipak, svi smo mi samo ljudi, svi nosimo biser u sehari…Sve nas podjednako grije sunce ovo, podjednako, kao ljubav u nama.

    No jesam li voljan, otvoriti seharu za druge?
    odlično rečeno Ademe
    lijep pozdrav:))

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting