Prema običaju, jutros zatvaram vrata…
Ispijena kava, zadimljena prostorija ostaje sama.
Ja hvatam prvi kesten, otpao i osamljen, na putu u krilo dana.
Prema običaju, ostajem sama zagušena dnevnim svijetlom,
a iskre, koje drobe zrak,
ispuštaju svoje smirene zagrljaje pored moga ramena.
Kao da su tvoji. Crveni i zagasiti.
Kao da su tvoji. Tamni i prodorni.
Kao da su tvoji. Tankoćutni i zamrli.
- 18:38
- Srijeda
- 05/08/2020
Poezija.Online
portal za objavu pisane riječi