tebi

[Ukupno: 0   Prosjek: 0/5]

Slutim te noćas mirisom tišine i svježeg

zraka napola mokrog asfalta.

Slutim te mišlju nepoznatih pjesnika

i zaboravljenih ljubavnika.

Slutim te, ali ne osjećam.

Ne osjećam davno izgovorene riječi.

A željela sam pobjeći, i pobjegla sam

daleko,

jako daleko.

Tako daleko

da sada niti sama ne znam

gdje sam.

I čula sam, tražio si me.

I nisi me pronašao, a bojim se,

i nećeš.

I pitao si se zašto. Ah, i ja sam.

A zašto stvarno?

Sada se poželim vratiti…Ili lažem?

Lagali su i mnogi prije mene.

I sami sebe i druge.

Ah, vraćati se, ali zašto uopće?

Volim mirise.

Oni me opčinjavaju, ponekad ih osjećam

i okusom.

Zašto, pitaš se.

Nisam naviknuta na sigurnost.

Volim vjetar u kosi i slobodu, prije svega onu srca.

Volim te mirise. I okuse ponekad.

Voljela sam i tebe. Ili sam lagala?

Ako i jesam, i voljela i lagala,

zasigurno sam to zaboravila.

Volim nepredvidljivost.

Ti si bio lako predvidiv.

Previše za moj ukus.

Ili lažem?

4 thoughts on “tebi

  1. Nisam naviknuta na sigurnost.

    – lijepo … što si sigurniji pjesme su ti lošije … 🙂

    Volim vjetar u kosi i slobodu, prije svega onu srca.

    – bez nje svijet je samo grobnica 🙂

  2. hehehe, slažem se, i to je skroz istina! I znam da kada god je malo krenulo u životu odmah je nestalo ideja za pisanje, živa je istina da kada je čovjek sretan nema uopće potrebu iznijeti takve osjećaje na papir, ali neka tuga i sloboda, uf, da vidiš što se piše 😀

  3. da … jedne sam godine živio kao boem skitnica …bilo je ljeto … spavao sam uz more … na klupama, na plaži … i pjesme su navirale … sve je bilo pjeesma … pitam se nekad zašto nemamo staklne krovoove da barem možemo zvijezde gledati u svojoj sigurnosti … u svojoj sigurnosti tako postajemo nesigurni a onda nema pjesme srca … samo um koji priča dosadnu priču …

    🙂

  4. ha, to mi je jedna od većih želja oduvijek, bar jednu godinu u životu provesti na taj način, neopterećena nečim što me svakodnevno bespotrebno opterećuje i doživjeti nekakv drugačiji pogled na sve…:D

    a i baš to, um koji priča dosadnu priču, kolotečina života koja nameće svoje i kao da se izgubi ta neka žica sa samim sobom…
    a volim pisati, imam što napisati, i tako mi je krivo kada samu sebe gledam i jako često ništa en poduzima da išta promijenim, ali eto…

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting