Želim živjeti

Treba ponekad priznati poraz, podići bijelu zastavicu Nekad je gubitak zapravo dobitak Ne mogu se više boriti, umara me tofizički, tjelesno psihički i duševno Jučer sam se, doslovno, oči u oči susreo sa Mojom drugom ličnosti Patnjaboli Osobi koja je uvijek bila tu, iza mene Pod krinkom boli, pornografije, patnje i zalosti Dok sam putovao prema središtu zemlje Nikad nisam dodirivao dno Samo sam nastavio padati I onda sam shvatio Da dalje za vise ničega nema Da se dalje ne može Da moram stati Priznat poraz Jer dalje jednostavno ne…

Sinoć sam

Sinoć sam, jadna ja, Sanjala tebe ponovo Kako mi grizeš usnu I kako mi stiskaš ruku I kako me pakleno gledaš I šapućeš moje ime Sinoć sam, glupa ja, Plakala zbog tebe ponovo Jer sam se setila Mirisa tvoga parfema Koji je ostao na onom duksu Koji si mi dao Sinoć sam, prazna ja, U sred noći probuđena, Za tobom ponovo žalila.

Ako namigneš vjetru

U cvijetu radosti osjetiš tugu kao kakvu kugu; dok u krugu bola duša postaje gola. Sama i napuštena s beskrajem opijena ostaje tajna ljubavi naše koju krvnici prerano zaklaše. Na pragu mladosti teško je ostati i još teže opstati. Na pragu mosta svega joj je dosta. Penje se i skače u zimsku hladnu noć nadajući se da će bar tamo i on doć. Gleda u rijeku na ivici mosta dok joj s osmjehom prilazi Kosta. “Tko si mlada damo”, upita je tamnokosi mladić. “Misliš li da ćeš dosegnuti svemir, ako…

Ratniče

Znaš li kakav je osjećaj, Ratniče, nemoći dotaći taj mir u sebi? Znaš li kakav je osjećaj, Ratniče, lutati od grada do grada, od kuće do kuće, od kontinenta do kontinenta? Znaš li kakav je osjećaj, Ratniče, skupljati torbe kao jedine vjerodostojne pratioce života svoga? Znaš li kakav je osjećaj, Ratniče, kad te ljudi dave već poslije tri minuta razgovora? Znaš li kakav je osjećaj, Ratniče, biti marioneta koja igra pod ljudskom zlobom? Znaš li kakav je osjećaj, Ratniče, pljuvati po svome da bi se dopao i upao u tu…

POSLEDNJA ODBRANA

Ne daj me onima što vode me putem ugaslih zvezda, k’o najgoreg tata, psuju i viču, vezanog tuku, ranjene duše oni me vuku kriv bez krivice, ja ništa ne znam, zašto svi prolaze, ne zatvore vrata, a presudu imam, o tebi da brinem, tebe da volim, o tebi sanjam, niko ne čita ono što imam, istinu neće, nisam te sreće, i onda sam sada na bespuću povreda svih mojih dana, ranjene duše, ostao sam. Odbrani mene, carice svega, ljubavi, hrane, treba mi nega, duša ne može ono što mora, nikad…

Bog ne zna da postojim

Da kleknem? Nepotrebno. Ispričat ću ti s nogu samo. Da sjednem? Još gore, Eh, da se fizički umore…   Zaboravih se, istina, Zaboravih se tri puta, A zaboravljati Njega Nije li gore od svega?   Smetem se svako malo Jer mi nikako nije bilo stalo Jer nisam ja za vjerovanje I slično… nedorečeno stanje.   No uporna je Sudbina, Neka joj se prizna, Ali i bol neka si pripiše svu! Ovu sivu, trulu, tupu, probadajuću…   Prosvijetli me nadnaravna sila … Prokleta bila! Ufanje svako je krasno i lijepo Dokle…

Bezimena

U tišini ona čuči dok se cijeli svijet muči. Ali ne zna tišina da i u njoj čuči crna tmina.   Bolest ju je velika opsjela i mračna sudbina dospjela. Duboko se virus ukorijenio, nema tog lijeka koji bi joj budućnost promijenio.   Ali nova sjemena nose nadu, samo da ih ptice ne ukradu. Ali neće, hrabre i ponosne jedinke će nići i na najviše visine opet podići.   Neće ona svoje lice više kriti i nitko ju neće više biti. Oni što su od nje, uz nju će stati…

Oci Arijane moje

Da li je to bila zelja? Kada ugledavsi oci Arijane moje. Posmatrajuci njene plavicaste oci Poput najbistrijeg mora su bile Koje su me neprestano bunile I dusu moju ispunile. Oci Arijane moje. Tu sam zaspao Kraj njenih ociju plavih Sanjajuci o moru Povetarcu koji neprestano pirka I rastuzuje Arijanu moju . Kao maskirana rana Bio sam koban… Gledavsi kraj prelepe Arijane moje.

Snijeg rastanka..

Jedno godišnje doba uvjek me rastuži Zima je to ali čemu služi Na nebeskim prostranstvima sivilo Mene je to razočaralo a ne zadivilo S neba padaju pahulje mržnje i hladnoće Cijeli živi svijet zbog njih zubima škrguče Bjelina straha obuzela prirodu majku Kao da su ispisali horror bajku Otrovi hladnoća i smrt Ledenih santi to je vrt Zima je nešto što ljudi teško podnose Ipak sve zime zlo nam ne donose Sivi oblaci hladne pahulje smrtni led Vječno će biti muka i nered