SANJAM SVE OVO

Besciljna šetnja stazama bola neznanog grada kraj neznane reke, ni ljudi nema, a ruke daleke, a oči skrivene za oblakom crnim što preti danju i noću jedinim voljenim, ni put ja ne znam, ni pravac ne vidim, u nemoći svojoj pomoć ti tražim, veoma veliku, veoma sada, a oči daleke … I dalje ne znam kuda do tebe još jednom da vidim najmilo lice, da dušu ogrejem svom srećom tvojom i srce ozdravi svom željom mojom, da te bar nadjem u crnilu šetnji, i prosvetliš radosno sve ove tuge neznanja…

JA OPET TE SLUŠAM

(Toše Proeski, 25.jan.1981–16.okt.2007) Ja opet te slušam a ne vidim dane, ne vidim sumrak, ne vidim sunce što krila je spržilo tvoja, a samo si ti visoko leteo, i samo si bio jedini ti, i samo si ti … Divni čoveče, dušo naša, kao lasta si leteo visoko da vidiš sve drage osobe, da pomogneš bolne ljude, da nasmeješ tužne i tuge ozdraviš, da usrećiš čekane i nesrećno voljene i utešiš nesrećne… Ja opet te slušam i nema tuge za legende žive, i opet te mislim i volim i zahvalno…

BLISKA DALJINO MOJA

Ne gledam više strane kalendara jer stoji vreme a boli rastu, ne spajam više kraj sa krajem kada su krajevi sve dalji i dalji gomilani računima besramno visokih, tražeći potpunu propast nekada više srednje životne klase, i zato su boli života jaki a izvor vode zatvoren odavno. I dok nosim ponovo stvari prošlosti, dar Domu za stara lica, ja, koji nemam, ipak sam bogat, jer duša je radost tvog postojanja, vesele, mile, divne ljubavi, i tebe sam zatvorio u moje srce da si mi blizu, moja stvarnosti, moja lepoto, najlepša…

Monster

The monster I thought I had escaped Now lurks around my every step One stumble One hitch And it will grab me To never let go again This dread I feel I cannot control Cannot subdue And cannot let go It keeps me in check Keeps me alive Letting me know My thoughts have strayed For the monster is real Very much So very real I still feel its claws around my body And its tongue on my cheek

ONE SLIKE OVIH STVARNOSTI

Jesen je prošla, lišće je palo, tragove naše snegovi kriju, vetri zavijaju, pustoće nek’ viju, a mi smo van toga, u duši isti, i jeseni nema i nema zime, k’o nekad onakvi, isti u biti, živimo prošlost i živimo sada, to nije prolazno, to nije malo, ne kao jesenje lišće opalo. Ja stvarno ne plačem, to tuži duša, ja suza nemam za tuge protekle, a kada se smejem, moj osmeh nije, to duša se raduje jer misli na tebe. I uvek od mene te misli idu, misli ka tebi, misli…

Ratniče

Znaš li kakav je osjećaj, Ratniče, nemoći dotaći taj mir u sebi? Znaš li kakav je osjećaj, Ratniče, lutati od grada do grada, od kuće do kuće, od kontinenta do kontinenta? Znaš li kakav je osjećaj, Ratniče, skupljati torbe kao jedine vjerodostojne pratioce života svoga? Znaš li kakav je osjećaj, Ratniče, kad te ljudi dave već poslije tri minuta razgovora? Znaš li kakav je osjećaj, Ratniče, biti marioneta koja igra pod ljudskom zlobom? Znaš li kakav je osjećaj, Ratniče, pljuvati po svome da bi se dopao i upao u tu…