Sinoć sam

Sinoć sam, jadna ja, Sanjala tebe ponovo Kako mi grizeš usnu I kako mi stiskaš ruku I kako me pakleno gledaš I šapućeš moje ime Sinoć sam, glupa ja, Plakala zbog tebe ponovo Jer sam se setila Mirisa tvoga parfema Koji je ostao na onom duksu Koji si mi dao Sinoć sam, prazna ja, U sred noći probuđena, Za tobom ponovo žalila.

Krov

Sedimo na krovu neke šestospratnice I gledamo u svetla našeg grada I svetle naše oči I svetli moja nada   Nada da ćes se u jednom Pravom trenutku Kad se mnogo zapričam Okrenuti ka meni   I staviti svoje drhtave usne Na moje izgrižene I da će taj poljubac   Trajati baš onoliko Koliko treba da traje Poljubac na krovu neke šestospratnice.

predstavljam…

svaki ugao zgrade ivicu kade, mesec sto dan vam krade ljude sto rade, zapazen kao smetnja i sad me brisu, predstavljam mesec mlad i hladnu kisu, sve to u stihu shvataju me samo sanjivi, 3 smena i parce cokolade da me zasiti, ovo je proza u tisini negde pred zoru, ima mirise na kaffu crnu i gorku mi smo ratnici za mir ,redovi razuma, gorka iskusenja su odavno zeljom zasuta, nastupam i imam 5 minuta, trema me udara poenta je kruta, sve je tako prosto ,sirova misao, previse sam pisao…

Nije to ljubav

Nije to ljubav draga… …uzalud se nadaš… …toj ludoj spoznaji… …što te guši i dok spavaš… Nije to ljubav mila… …samo brkaš nježnost s grubošću… …strast s tugom… …želju s glupošću… Nije to ljubav… …to je samo riječ… …koja potekla s tvojih usana… …može samo peć… Ne, nije to ljubav… …ne zovi to tako… …treba više od toga što nudiš… …da bih te zavolio jako…

Prepušteni istome

Razbijamo sante odnosa… …koje nas u biti griju svo ovo vrijeme… …nikako pritom da dokučimo… …što nam žele reći ruke nijeme… Ispravno čitamo putokaze… …a stalno putujemo u pogrešnom smjeru… …i ponizno se klanjamo ljubavi… …prema kojoj baš i ne gajimo vjeru… Da li je dovoljno to što smo odvojeni… …što se trudimo ne misliti jedno na drugo… …što krivimo nevine… …i što će nam da shvatimo da smo pogriješili trebati jako dugo… Hoće li pomoći… …da pokušamo iznova… …ili stvarno više nismo… …željni navike, željni istoga…

Kosti ili Pjesma o neprežaljenoj Ljubavi

Kosti s neba padaju, Kao lišće ujesen. Ljudi u čudu gledaju, Dok kosti se redaju, redaju. .. .. A on čeka da bude uznesen. .. .. Njegove kosti su to bile, I sad samo čeka da ga prime U onaj svijet gdje su dobre vile I gdje vladaju onozemaljske sile, Ni o čem drugom on sad ne brine. .. .. A ja… Ja ga razumijem totalno Jer bio je moj momak Joj, baš me bio smotao I desio se taj pomak .. .. I postadosmo par mi I saznaše svi…

Depresivna

Zora je. Tebe nema. Neki prasak u glavi Sa zvukom hrđajućeg čelika I pijeska izvitoperene plaže Kotrlja se niz um. Čekam te. Ne dolaziš. Još jedna noć Probdjevena u samoći ubrzanoga pulsa. Želim nestati, ali ne umrijeti. Ptice me vraćaju u realnost. Na ulici tišina. Pokoja tupa bol u prsima, Da se nađe. Škripanje u predjelu malog mozga. Opet hipohondrija. Tebe i dalje nema.

Ruši me

.. .. Ruši me, kao kulu od pijeska, Kao nepostojeći drevni grad, Kao val kad udari o hrid, Kao neki odvratan neopisiv smrad. Kao požar u pustoj šumi I grom kad nebom zagrmi. .. .. Tako ruši me stvarnost mog života… Gdje je ljepota, gdje je ljepota? Gdje je nestala sva silna sreća i dobrota? .. .. Oni dani svi sad plove daleko, Nestaju u magli mojih sjećanja. Kad vratila bih se natrag, Bi li me itko tamo ček’o? Il’ ostala bih samoćom zatečena? .. .. Ali nažalost povratka nema, nema vraćanja. Samo nostalgija…

ZID ZA SUZE I SMJEH

Svaki čovijek ima neki svoj čošak svaki čovjek ima neki svoj zid svaki čovjek  ima neko svoje mjesto vrlo važno mjesto, mjesto gdje plače. Moje su mjesto srušili  neki ljudi srušili sa zemljom ga sravnili i zato svakog dana pred zidom njenim stojim čekam i plačem. Svaki čovjek ima mjesto svaki čovjek ima neki svoj čošak svaki čovjek ima neki svoj zid na koji može kredom napisat što god ga je volja i onda vjerovati u to,vjerovati i voljeti i suzama prati  ali biti sretan. Ja imam, samo jedo mjesto taj njen…

kišni grad

Kiša nad gradom, a grad u noći Grad ispod kiše, meni ne znam kamo je poći Nebo tamno kao pokvareni svjetionik A duša mi kao odbjegli zatvorenik Što progoni je nemir Korak sam po korak dok mislima tražim uporište Sjajne od kiše ulice moje su prazno prizorište Za kraj poželim tramvaj bez voznog reda, karte i stanice Jer moji su snovi pogubljeni kao kovanice Putanjom boli u naš napušteni svemir

Noćna straža smrti

Tamna noći svoje gnijezdo svila, studen lahor  šumi kroz tišinu, noćna sova iz zvonika huči u spokoju malo mjesto spava. Noćna straža besmrtnih duša neba, krijući se tamnom noći luta, crne harfe sviraju za duhom a on vreba kroz noć smrt doziva. Obgrlio gnijezdo mrežom paukovom, kome da pokloni osmjeh sudbe strašne, da mu dušu zovom u visine vine na bespuća tamnih nebeskih oltara. Samotan u samoći zaviruje i gleda, vreba žrtvu svoga odabira, kome li će sutra klecati zvona sa zvonika gdje sad huči sova.

KAO SLUČAJNO

Kao slučajno sam te pogledao a ti, ti si baš tada kao slučajno gledala u mene kao slučajno sam te dodirnuo a ti ,ti si baš tada zastala, i bili smo licem u lice kao slučajno sam te držao za ruku kradomice da nitko ne vidi a ti ,ti si me gledala ravno u oči kao slučajno je sve ovo sve što nam se događa pogledi, dodiri ,čežnja, kao slučajno sam rekao da moram ići a ti si ko slučajno rekla ne idi sve je kao slučajno i misli što…

Tuga

Putujem kroz život Nigdje ne stajem dugo Jer znam gdje god dođem Ti me uvijek pratiš Tugo Kada pomislim da ću je zgrabiti Sreća se naglo okrene Tu nastupaš ti moja Tugo I opet sve nadolje krene Ali zašto sam ti toliko drag? Zašto sam ti poseban? Ma pusti me da živim Tugo Pusti me bar na jedan dan Da barem jedan dan Proživim u punoj sreći A onda me uzmi Tugo Uzmi  i odnesi…

naša svjetla

Ponesi me i okupaj u rijeci kojom protječe nježnost Uroni me duboko da izgubim dah Kada me podigneš dopusti da udahnem snažno Da iz mene izađe sav strah Riječima, pogledom, usnama me dodirni Da osjetim tvoju ljubav kojom me čuvaš od tuge Samo na tren svojom se dušom uz moju stisni Jer znam naše se ceste u daljini razilaze i gube Život će polako razdvojiti naše dane Kao dva svjetla svatko će svojim mrakom poći No i tisućama milja i godinama daleko Vidjeti ćemo jedno drugo i znati: to naša…

Zaljubljeni prijatelj

Potamnilo je lice moje, sve je manje smijeha Rekli bi da je razlog došao iz ovoga svijeta Ali ono što ga oblikuje, dolazi iznutra Jedna ljubav prava… bez koje ne vrijedi sutra Možda nikad nećeš znati koliko sam nesretan I kako mi kad te sretnem srce zaigra Možda ne znaš da sam glumac i da je moja uloga Da moja zaljubljenost  ne bude očita Što je nekad teško,  znati koliko treba dati Odmjeriti malo ,ali ne previše, da ne shvati Da ju ne prestraši sva ta silna ljubav Pa da…

SLIKE

Još jedna noć bez sna još jedna noć nemirna samo slike pred očima isprekidane drhtave ispucane ko u nekom starom filmu od Chaplina bez ijednog zvuka bez imalo tona. Prvo vidim pramenove iz mraka što zasjaje ko par zraka svijetl ko sunčana nit pala u bunar, onda opet samo mrak Iščekujem ta jutra iščekujem nju da je vidim bar na kratko da od hladne zore ukradem joj iz usta bijeli dah da ulovim oči tek nedavno otkinute od sna da joj vidim usne razdvijene dok mi bude odzdravljla da osjetim parfem dok…

nestajanje

nestala su godišnja doba izgubili se mirisi i boje po kojima sam ih znao dani rasuti s niske bez imena i redoslijeda patvorine bisera koje nemarno skupljam gdje nekada bilo je mjesto moga života. u ovo vrijeme sve promatram bez da se divim ili radujem više bez osjećaja da želim biti sam ili da tugujem jednostavno pomiren da ništa ne trebam da nikamo ne putujem jer odavno ne znam sanjati samo dišem noću i otkucaje sasvim prepoznajem to ti i ja polako… … i ja ti to tako… pomalo nestajem…

doba levitacija

umorile su me sve te plutajuće misli u toplom moru ravnodušnosti kojim brodim bez napora i vješto izbjegavam sjećanja trudeći se da dane ne napusti dosada iako su svi ulazi u ovaj svijet sklopljenih očiju ostavljeni bez nadzora jer nema potrebe da ikada više zadrhtim i razloga da poglede ispirem suzama. iz malih doza tek rijetko mažem zapešća kapima i živim slutnjom nota davno nestalih mirisa sve tako da vremenom polako rastvaram si krv u venama umirujući krvotok tišinom rijeke bez tvoga imena u namjeri da sve blijeđa jednom u…