Krvi moje čežnja

Gledam zemlju svoju, Duboko u njoj teče krv moje krvi. Da, ta krv koja teče i koja je tekla, Tekla vjekovima, u starinama i danas, Ona krv prosuta iz razloga svetog. Svetog… ali prokletog. Krvi moje krv, crvena i vrela, U srži zemlje teče, a na njoj plovi jedna, Jedna jaka čežnja, čežnja roda moga. Roda moga roda, krvi moje krvi, A ta čežnja biva uvijek, zauvijek jedna. Jedna čežnja plemenita, a ime joj ne tajim… Sloboda roda moga, Roda hrvatskoga.

SVE JE POKLON, A NE KAZNA

Strast će moja na videlo izaći, I nemirne duše, svoj mir će pronaći. Sve što nudim, ljubav jeste, Usamljeni, sada gde ste? Zlo je dobro i dobro je zlo, Kad’ ćete već jednom shvatiti to? Srca što kucaju, celina su jedna I duša grešna i duša čedna. Životom ovim plutaj niz reku, Jer tada rane uopšte ne peku. Prati svoja veselja, nek’ ti srce igra. Ne prezaj, veseli se, budi kao čigra. Na ovome svetu, sam nikada nisi, Dragocen i vredan, makakav bio, ti si. Raj je ovde, ovde gde…

Bezimena

U tišini ona čuči dok se cijeli svijet muči. Ali ne zna tišina da i u njoj čuči crna tmina.   Bolest ju je velika opsjela i mračna sudbina dospjela. Duboko se virus ukorijenio, nema tog lijeka koji bi joj budućnost promijenio.   Ali nova sjemena nose nadu, samo da ih ptice ne ukradu. Ali neće, hrabre i ponosne jedinke će nići i na najviše visine opet podići.   Neće ona svoje lice više kriti i nitko ju neće više biti. Oni što su od nje, uz nju će stati…