Bog ne zna da postojim

Da kleknem? Nepotrebno. Ispričat ću ti s nogu samo. Da sjednem? Još gore, Eh, da se fizički umore…   Zaboravih se, istina, Zaboravih se tri puta, A zaboravljati Njega Nije li gore od svega?   Smetem se svako malo Jer mi nikako nije bilo stalo Jer nisam ja za vjerovanje I slično… nedorečeno stanje.   No uporna je Sudbina, Neka joj se prizna, Ali i bol neka si pripiše svu! Ovu sivu, trulu, tupu, probadajuću…   Prosvijetli me nadnaravna sila … Prokleta bila! Ufanje svako je krasno i lijepo Dokle…

Pitali su me

Jednom su me pitali, Zašto plačeš još za njim? Što su ti vaši dani dali? Sretna si samo u danima manjim… Nisu znali našu priču. Na pretek su zaključili, Da usne naše odavno izmiču, Da smo se previše izmučili. I sad opet sjetim se nas, Pa se pitam dal’ je moglo drukčije. Dala bih sve da spasim nas, Al’ ne vrijedi kad to su bile vječne agonije. I sad opet sjetim se nas, Shvatim da moram dalje nastaviti. Prije bih dala sve da spasim nas, Al’ sad znam da moram…