Svitanje

[Ukupno: 0   Prosjek: 0/5]

U mraku svoga uma dolazim do najsjajnijih zaključaka,

dolazim do najdubljih spoznaja,

sve se rasjasnilo i sve se pokazalo točnim što je vikao maleni glas.

U mraku svoje sobe sada spavam mirno,

spavam i um je na svome, ne bori se s ničim,

suze su na odmoru, nekom drugom služe

i duša je zahvalna umu.

Nova mi vremena dopuštaju otići od tebe, ne bojim se

sada mogu biti sama, srce plače, ja ga tješim jer um vlada mnome,

napokon sam opet ja, napokon imam prijatelja

najboljega.

U sebe sam ulila beskraj nade za boljim životom i

tvoje slike nema u toj slici,

o tvom srcu nema ni riječi,

o ljubavi s tobom nema rasprave,

smijem se tvojim planovima, smijem se i sebi.

Mogu još biti tu kraj tebe dok ne shvatiš,

i bit ću, dok god ne prestaneš pričati o sebi i počneš slušati mene i gledati mene,

ja sam milju daleko i govorim ti ”Zbogom!”,  govorim izdaleka.

Moje je srce daleko u snovima,  daleko u ravnici života,

daleko u samoći koja čeka, u tuzi, u sjeti, samo ali sigurno..

Daleko od tebe i suza, daleko od poniženja, jaaaako daleko.

Barem malo bliže nekom novom ko zna koliko vrijedim.

…i zato spusti zastor svoga kazališta jer jedini gost odlazi

bez pljeska.

3 thoughts on “Svitanje

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting