Susrecemo se– Na Kraju Ceste

[Ukupno: 0   Prosjek: 0/5]

(POEMA O PROLAZNOSTI ZIVOTA)

“Pero je moje pisalo
Ne znam za koga?
Srce je moje sapnulo:
Za prijatelja moga.”
Maja Cvetajeva

I.
Ondje oduvijek rastu
jablani, cempresi i tuzne vrbe,
to je ondje, Na Kraju Ceste
gdje se sada najcesce susrecemo.
Ne znam da li me opazis, primjetis
ne pokazujes to ni pogledom ni mahanjem ruke
a ja pozelim da mi stisnes dlan
da me cvrsto stegnes u zagrljaj, kao nekada
ali godine… mnogo godina je proletjelo
i sada se susrecemo jedino–

Ondje, Na Kraju Ceste…

Medju mnostvomn se gube nase silhuete
i zvukovi harfe koju vjetar prebire
(Cini mi se da netko iz inata kroz eter pusta “Potrazi me u predgradju”)
Ondje, Na Kraju Ceste
jos su samo zvijezde ostale netaknute
njihovi treptaji su odbljesci davnih zelja, nada , snova…
Sve drugo se izgubilo
u hujanju vjetrova
u pljuskovima kisa
u snjeznim tisinama–
(dalekih predgradja)

II.

Bili smo sretna , posebna generacija
zivjeli smo sanjarski, romanticno
citajuci uz rijeke, uz obale
Shelleya, Keatsa, Yesenina…
u svemu nalazili Ljepotu i Ljubav!
Da, da!
Znali smo voljeti i sebe i druge
Znali smo postovati stare, bodriti mlade;
To nam je zivot cinilo
sretnim i bajkovitim

U moje misli koje vrludaju od besvijesti do svijesti
uvijek se potkradu zatomljeni saptaji:
Je li ,sve, sto je bilo, zauvijek mrtvo
Je li zaboravljen
Krleza, Ujevic, Parunova, Tagore…
i neponovljivi Neruda?
Da li je nestalo svih sanjara koji su sanjali bolji i pravedniji svijet?
Reci mi, Prijatelju
sto jos zivotu daje cilj i smisao, otkriva li itko
na ijednom pedlju Zemlje– caroliju postojanja?

III.
Nekada ( o, kako je to daleko i nepovratno), nismo ni znali da postoji
to susretiste – Na Kraju Ceste!
Sada kad tamo dodjem prestrave me pitanja:
A sto se nalazi iza ovog Kraja Ceste?
Da li je tamo
Dolina Ranjenih i Tuznih , ili mozda
ponor gdje je natalozen prah i pepeo?
Da li bi se iz tog pepela, ikada vise, mogao u visine vinuti Feniks, plamteci i cudotvoran?
Postoji li odgovor?
Da li ga itko znade?
Mozda jedino sveznajuci Bog?
Ali, jao!
Da li Bog uopce i postoji?
Danas nam je potrebniji nego ikada
da spasi ljudsku vrstu
da ozdravi ovu Planetu
da pokaze put prije nego stignemo– SVI,
Na Kraj Ceste…

Stojim cesto medju sjenama vrba koje placu nevidljivim suzama, kao i ja, kao i ti. Znam da me vidis, ali to ne pokazujes. Nasi svjetovi, prije ovih susreta — Na Kraju Ceste– su sruseni, nestali zauvijek…

EPILOG

Na kraju Smrt sve izravna
nauci nas prihvacati javu,
Kada se grobni humak poravna
netko ce tamo posijati cvijece ili travu.

Sve jednom svome kraju dodje
i radost i tuga
i pobjede i porazi!
Ne razumijem , zasto se ljudi mrze
zasto se covjek sa covjekom neprestano glodje?

Na kraju shvatimo
da je prolazan i smijeh i plac,
Sve jednom zaustavi SMRTI mac
Sve bez traga nestaje
Samo cvijetak na grobnom humku ostaje
pod kojim cemo snivati
i ja, i Ti… i SVI…

P.S.

All that is gone shall exist in our memories, for ever. We shall keep on getting together, at the End of the Road because those meetings have been a priceless treasure in our hearts.

“Rijeka bez povratka”
3.oktobra, 2020.




Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting