Strah

[Ukupno: 0   Prosjek: 0/5]

Niska bisera bijelih
na zapešću
srce grije
prestrašeno
smiruje

Misli
da nas neće biti
vjetar ovaj nevidljive pošasti
pomest’ će nas
kao prah
ništa ostati neće
ni vapaj
ni smijeh

Djecu u nježne misli uvijam
nedužnu
pa oca i majke nur prizivam
da me obasja sjećanje
boje moga doma
ugrije da mi dušu
miris bagremlja
i ruža šarenih
iz vrta moje bajke

Tihi tonovi nostalgični
miluju srce zagubljena djeteta
dok vjetar udara u prozore
i zemlja tutnji pod temeljima
grada
što se osipa kao prah

Samo se još strah ljudski
razvlači sivim nebom
kao teške mokre krpe
i nestaje negdje

Nigdje nikoga
ničega
mir

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting