Što sretni bijasmo kad su nam se oči

[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Što sretni bijasmo kad su nam se oči
Kresnule pod Lovćenom
U zelenom raju;
I mišljah,
Anđeo se s neba stisnuo uzame
Kad je dočekah u tihu jecaju.

I da je sotona posle nje mi prišao
I rekao u lice:
Daj mi oči brate!
Evo ih – kazale bi moje usne grešne…
Ja već doživjeh na njedrima njedra;
Moj vraže!
Moj brate!
Pa zašto da ti ne dam oči da ispiješ!

Ona mi je bila kraljica
I dvorac,
Ona mi je bila vođa od čopora,
Praznik su mi bili dani – kad prošeće
Zelenikom malom – pored plavog mora,
U dolami čednoj,
Na kojoj su zlatna slova izvezena.

Kad mi je sklopila ruke oko vrata
Sklopila me tuga što ne mrem u maju,
I zašto da čekam čas smrti – daleki,
Kad mi je draže zaspati u raju,
Jer ništa među nama više ne bijaše,
Osim jednog uzdaha,
Osim pjesme naše.

Noćne su joj ptice sletjele u kose
I pjevale pjesme
o ljubavnom sladu,
A njene se na me medne usne smiješe
Dok smo se gledali u duboku sadu;
I ništa među nama više ne bijaše
Osim jednog trena,
Osim trunke naše.

Leave a Comment

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting