Staklo duše

Poput ogledala puklo je staklo jedne duše
U tisuću fragmenata strukture mu se ruše
Nit’ djelićak s drugime slijepit’ se ne može
Kao s Geminio kletvom krhotine se množe

Trudiš se, al’ ne ide… i na kraju se porežeš
Dok oštre špice krhotina suzama povežeš
U otopinu bola gdje svaka tvar se disocira
A ionsko nam stanje struju svijesti inhibira

S rascjepkanom dušom na ione teških soli
Odvajaš se svjesno od rupture svojih bóli
Kroz smjesu koja jučer još je bila bol i šok
Sad teče snažna struja koja stvara novi tok

Začudna je trajnost naših duševnih atoma
Neće se potrošit’ niti poslije mnogo slomá
Iznutra bóli teku, a van se ništa nije maklo
Od ionske se smjese duši radi novo staklo

Na kraju priče čovjek ipak jači je od svega
Netko skupi snagu, netko uzda se u Njega
Uz elektrolizu boli svatko uči lijevat’ staklo
Da njim ovije dušu, da je ne bi zlo dotaklo

MR 0721

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting