Spustih se noćas u postelju mirisne smrti….

[Ukupno: 0   Prosjek: 0/5]

Spustih se noćas u postelju mirisne smrti,san je bio predug i teško je kroz aveniju jeseni svoje korake pratiti,lišče dok je padalo da bol mi pokrije usput učini moje tragove bezizražajnima a stas mi postane neprimjetan kao i šapat onog kojem udijelih svoje ožiljke.

Bijela noć spusti se na moj pogled i omekša mi kožu rosom,istom onom rosom kojom su moje suze milovale tvoj miris…miris tvog tijela…danas ga teško pamtim..u zaboravu će uskoro počivati….ali znam te po njemu,znam s koliko me nježnosti zadržavao u tvojoj postelji,postelji koja nikad ne ugleda pokrete mog tijela. Nikada neće moji drhtaji odjekivati tvojom kožom,sladiti se njenom milošću…jutro me neće hraniti tvojim licem.

U prolazu gledam to silno drveće,u ovaj čas svi se uspravili…to su ugasle svijeće,nemaju dovoljno snage da me plamenim prstima isprate…umjesto njih budući trenuci mi poploče stazu i unesu me u dolinu,posljednju od onih koje nariču nad tuđom sudbom…sudbom koju mi nevješto skrojiše…tu se duše dijele na zemaljske lutalice i  nebeske odjeke napuštenih vremena. Ne zagrlih te prvi niti posljednji put,nisam legao s tobom kao jedno tijelo,nisam te čak ni kao praznina željno iščekivao,prerano si mi bila oduzeta dok sam ja prekasno odustao…Znaš li što su mi podarili umjesto toga?….San…

Što mi je tek on šaptao,proklet bio kad me tako izmuči i okova umorom…

Ispod promatrača izgubljenih sam ti prišao,nazvah ih „ Posljednji bludnici noći“….

….Bog me učini dostojnim tvog pogleda i sada postojim tu pred tvojom pojavom preskroman da bih plimi odolio. Krenem rukom prema tvom licu i pokret mi se od nemoći zaustavi,drhtaji mi odaše strah…već mi sljedeći tren isprepleteš prste svojima i prisloniš mi ruku svojim grudima,grudima u kojima počiva tvoje srce….nježnim šaptajem mi otkrivaš da se i ti bojiš ali opet mi govoriš da si to samo ti,da si prvi put čekala…rukom ti dodirujem lice da se uvjerim da si tamo ali to su površni dodiri koji se boje da ne bi pogriješili i učinili te samo iluzijom. Naslanjaš lice u moj dlan i rukom ga držiš da se uvjeriš da te neće isti ostaviti. Osjetim kako ti usne gore od znatiželje i spajamo ih u obredu mirisa naših tijela. Čvrsto me prigrliš svom tijelu i prepuštamo se lagano uzdasima zemlje. Predajem ti svoj dah,svoj život,svoju dušu,sve što od mog tijela postaje opipljivo tvojoj strasti koja neprimjetno oblikuje naša tijela u milost vječnosti…

Dopuštamo travi i tmini da nas obaviju velom od skrivenih pogleda…svijet nestaje i prelazim u tebe…usnama slijedim pokrete tvoje kože i oblikujem te u svojoj ljubavi a ti mi istražuješ sve što bih ikada mogao skriti..život nestaje  i utapa se u našem otkriću…raduje nam se poput malog djeteta sklupčanog u majčinom zagrljaju….

Svjedočim uskrsnuću svojih osjećaja u tvom glasu,zalazak planina je u meni dubok..

Zar te nisam samo htio zavesti u sjenu počinka moje biti…

Eno,već ih vidim kako čekaju,nestali tragači mojeg lutanja,zovu me da zauzmem svoje mjesto među njima. Samo sam htio izgorjeti u tvojoj mekoći,ukrotiti divljinu tvojeg glasa i krvarim na mramoru gdje ispisujem tvoje ime posvećeno umrlim dušama…što je toliko lijepo u životu ako nema tebe u njemu,što je sreća ako nema tvog osmjeha…

Ako sam ga ikada uvrijedio onda je to bio čas kad sam ga molio da mi se obrati…ni pokušaj mi nije dozvoljen…rekoše mi da postaješ jedino što sam ikada htio voljeti ali da te moram pustiti jer tko sam ja da ti krila spustim na zemlju…zašto bi sišla zbog mene?

Kad ugledaš jednog dana u daljini obris nekog čovjeka to ću biti ja…uvijek ću čekati i iznova ću ti se pričinjavati…kad god padneš na koljena dočekati će ih moje suze,moja duša će ti ublažiti pad…noćima ću te polako ljubiti u krošnji ljubavnih polja i pokrivati te laticama nade…koliko bih puta trebao umrijeti za jedan tvoj dodir u noći,jednu tvoju slutnju moje naklonosti.

Jutro slikati kada se sve prošle zore bude s tvojim očima…srce su mi proboli kada su ostali anđeli zabranili da ti okovam let svojim riječima…

I neću se buditi s tobom niti pokrivati našu djecu da im slučajno bezosjećajnost zimske noći ne omete odmor…

I neću ti stopala odmarati kada budu umorna od tolikog puta niti ti skuhati čaj uz koji bih ti šaptao koliko sam sretan za svaki tvoj trenutak stvoren za mene..

Neću ti svaki dan drugi raj otkrivati i brati plodove svetih vrtova,podizati u svodove svoje mašte…u naručju te držati dok si bolesna,tijelo ti hladiti svojim usnama…

Nećeš plakati sa mnom kad mi bude teško i poželim odustati…pokazati mi da koračaš uz mene u svim vremenima…pokušati me shvatiti i otkriti moj smisao

Presmrtan sam da bih te svojim manama vezao…ne smijem ti dopustiti da jednog dana nestanu riječi i odeš od mene…zato te puštam i prije nego sam te uspio poželjeti ponovno u svojim grudima…

Samo sam htio poći s tobom u izazov i primiti tvoju ruku…

Uvijek ću znati da sam mogao pokušati ali čak i u starosti znat ću da nikada nisam naučio živjeti,ne bez tebe….

Toliko bih htio samo u tamu se prepustiti,zamotati se u njenim lancima i zaboraviti..neka me tisuću vječnosti trga i dušu mi spaljuje..nek mi bol i patnja dvije nevjeste budu..

Neka mi grob koracima ugažen bude…toliko ću još života lutati i uvijek iznova znati za očaj.

I ako ti se učini da se svijet smanjuje i da ovo nije sve onda ćeš i osjetiti da na tebe uvijek netko pazi ali nećeš pokušati razumjeti…

Nikad si neću pokušati oprostiti što se osjećam ovako,nikada ni sanjao nisam da ću nekoga ovoliko poželjeti,nisam nikada ni pomislio da ću sresti nekoga poput tebe,nikada nisam htio plakati za nekim poput tebe i toliko sam bijesan na sebe što nikada neću ići za nekim poput tebe…

Što me najviše boli je izgubljenost koju ću pronaći kad izgubim tebe…

Postat ću lutalica svog vremena koja se jednom usudila pomisliti da bi mogla nekoga toliko zavoljeti da mu se ni ponovnog rođenja ne bi bojalo odreći…

I pošao bih za tobom u vatre pakla i na kraj postanka i natrag…

A samo se se htio tebi predati dok nas kiša oplakuje i dok joj se prepuštam u nastojanju da ispere moje mane…

Čak sam i u ovom trenutku toliko sebičan da bih htio nešto reći…iako znam da će ti i te riječi vjetar oduzeti..

Nikada neću biti čovjek koji će zavrijediti jednu priliku da te pokuša usrećiti i voljeti…

Koliko je teško reći ove riječi;  „Ostani kraj mene“….

Toliko riječi još želi uvenuti dok ih čitaš a ja više ne puštam nijednu…

Ovo sam pisao….ne znam ni sam zašto i za koga…znam samo da sam toliko proklet kad ovo pišem i iznova mogu a preostaje mi tek grane svijati a nikada se na zemlju spustiti

Stvarno jedna budala može napisati ono čemu se svijet stalno može smijati a vidite i sami da ih ja volim nasmijavati…

Nikada ovo nisam htio,nikad više to ne želim ali svejedno moram….

Kako bi samo jednostavno bilo nikada ni pokušati…

Smijte se…to vam omogućavam

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting