Splav od ružinih latica

[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Plovio je davno, davno, širokom rijekom,
splav od ružinih latica…
a na splavi se odmarala, rijetko plavokosa Arnautka;
sve uzdišući na mene grudima nježnim,
u nebo gledala, dirala me mlada,
u rijeci bose noge hladila,
na ljubav se meni vječnu zaklinjala sladom.

U njedrima mi do današnjeg dana
ne zaraste taj pečat od šestoslove hanumice,
duboko utisnut na samo srce iznemogle duše…,
ukoliko me bijaše prigrlila,
ukoliko mi primače lice usni blizu,
utoliko mi tada Sihri nabaci na oči Turkinja prelijepa.

Nešto od splavi, a nešto od njena mirisa,
ja ti evo posve sludih moja divna petoslova pjesnikinjo…
prestadoše moja usta jesti hranu,
prestadoše moje oči tražiti nadu,
prestale su pjesme moje biće otpustiti iz svojim kazamata – ja
robom ljepote postadoh.
Već odavno,
slušajući tihe pjesme u rojevima zvijezda,
slijep hodim svijetom.
U beznađu nadzemlja,
posve sam
i posve lud.

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting