Tek djelića sjećanja pune. Sjaje milinom i ljepotom, Zrače nježnošću i dobrotom Blistajuć ko zlatne krune.
Sjaj taj bješe nov, Sličan nekad suncu proljetnom A nekad zenitu ljetnom Što oblikuje prirode cijele zov.
Je li to napast, Što prijeti nutrini? Silna ko antička strast.
Ipak zaustavlja ona milinu, Vatrom dok plamtjeh u punini, Oćutjeh tu toplinu.