Snivala si da sam živ

[Ukupno: 0   Prosjek: 0/5]
Sjećam se svega što nema imena.
Moglo bi bit smrću, ako ne bila bi ti
iznovice tu,
u ovoj noći u kojoj nema više mjesta
za još nešto ino. Za  nijednih,
zaboravljenih valjda samo na tren;
ili na zavazda.
Za glasove iz snova,
bez tijela i drhtavih sjena,
ploveći kroz tamu,
ostavljajući ponovljive odjeke
negdje u prizemlju.
Čak i tu. U sobi 317. Gdje moja java
čini se na mnogo bunećom
nego sve o čem snivaš kad si pokraj mene.
Kažeš nešto nejasno. Kao na inom jeziku.
Kao nikome. Ili onome koji,
smješkajući ti se u snu,
mogao već bi biti mrtav pored tebe.
Mogao bi biti onaj kojeg ti
ne željela bi vidjet
takvim kakvim bit će kad se probudiš,
kad dovineš da nisi saznala
čak ni njegovo ime. Kad, ostajući uz tebe,
u jesenjoj noći,
provedenoj u hotelu sa kraja svijeta,
snivala si da je živ. Da je bio živ.
Snivala si da sniva svjetovi istovjetni onima odovud;
isti hotel i jednaka soba, kao i ova odovuda,
samo da nikad ne zaboraviš sve što bilo je
preveć stvarnije
nego tama one, možda zadnje noći.