Slijepi putnik sa pratiljom tugom,
hodajući stazom dugom,
ni pogleda nema,
ostala je samo sjena bez imena.
Ponor u sjećanju gubi se i nestaje,
kap po kap, suze od krvi
šapuću tiho s vjetrom i par koraka,
u tami što ga guta stoji sad pred slikom.
To slika života je, ostala, ali umire
kroz noć jecaje pušta rijetke,
kasno je kasno,
sam ko` ptica bez krletke
pao je na koljena
pa izgovara riječi bolne
OTIŠLA JE VOLJENA…