.
.
odmaknem li se
od koitalne stvarnosti
od javno izloženih sablazni
preskočim li obzor razmišljanja
imperative pročitanih poglavlja
preostaje mi
sličica iz sna
čiji obrisi se oštre
do jasnih linija osmijeha
.
shvaćam što je potrebno bijegu
iz slatkoće egoizma – zaborav
svemu što nema stisak ruke do razuma
tada boravak u oblicima
bit će održiva misija
s konačnom destinacijom raspada bridova
između kojih nikada ne će ostati ništa
ukratko: ponavljajući fijasko
do svih onih bez svrhe duha
.
s druge strane je distopija paklene naranče
u kojoj okus bez boja prosto nema smisla
.
a negdje između
negdje nasuprot svih krivotvorina pamćenja
onkraj protokola piramidalnih uspjeha
negdje poslije sedam, poslije osam
poslije tisuća promašaja
ispija se kava
ispred Floriana
u gradu na stotinu sedamnaest otoka
tamo gdje čuje se šapat potopljenih hrastova
iznad ždrijela usnulog Zmaja
tamo je razgovor
koji nudi se osmijehom sa sličice
i ne prestaje nasuprot na licu
zaustavivši vrijeme u festival ugode
spajanja modrine azura i mora
na usnama
.
.