Click to rate this post!
[Total: 0 Average: 0]
You must sign in to vote
Jednom, kad oči moje ostanu visoko gore na nebu u zalasku sunca,otvorene, željne tebe i zauvijek zagledane u prozirnu prašinu još ne doživljene tišine,neshvatljivo vječne, od svih želja koje željela sam nek ostane samo jedna kao spomen. Sjeti se nekad mene, sjeti se moje pjesme. Jednom, kad ne budem znala gdje je to nedosegnuto sunce, koji rumeni oblak ga u njedra sakrio daleko,od mog ispruženog pogleda i kad ne bude više bilo važno gdje i koja je to moja voda,moja Zemlja. Od svih gromoglasnih kaplji u moru htjenja ja ostavila sam u čežnji samo jednu, da sa tobom za ruku u ljubav krenem. Sjeti se nekad mene, sjeti se moje pjesme. Jednom, kad ne budem više u pitanju gdje je to krov ispod kojeg si mogao u kosu mi govoriti stihove naše sreće i je li iznad mosta mojih sanja, vrba još tužna kad joj raspjevana ptica na ramena slijeće u danu kad sam htjela ljubav da ti kažem što izrasla je u dječijoj mašti i koju sam čuvala u tijelu i mislima žene samo za tebe. Sjeti se nekad mene, sjeti se moje pjesme. Jednom, kad i ti pogledaš u to nebo, kad sasvim nenadano u samoći shvatiš da su sva godišnja doba od istoka do zapada kroz tebe nepovratno prošla, da pitaš se kud svijetom sam sve pošla da te pronesem u suzi što prosula se bez sramau ljubavi snažnoj koja nije žeđala nikog sem tebe i kad poželiš u očima mojim odmoriti dušu, u očima,koje su ostale otvorene, sresti tvoje željne. Ti sjeti se nekad mene, sjeti se moje pjesme