Sjeta

[Ukupno: 0   Prosjek: 0/5]

U moje srce uvukla se sjeta,

tiho se usunjala kao lopov stari,

nasla mene, mimo cijelog svijeta,

krenula po odajama da rovari..

 

Pritisla me kako stjena more,

zarila svoje prste u meko tkivo,

misli ne znaju kako da se bore,

kao da me kida dio po dio, na zivo…

 

Sta hoce od mene, ta uhoda mala,

svaki korak njen, probudi suzu vrelu,

placem kao poslednja budala,

osjecam jezu po cijelome tjelu…

 

A ona, samo gleda ocima mekim,

istovremeno kao da tjesi i kudi,

vraca me davnim danima nekim,

od ove zbrke, glava pocinje da ludi…

 

Odjednom, prestala je da me boli,

kao kip ispred mene je stala,

za oprostaj poce bez rijeci da moli,

ruku pomirenja sjetno mi je dala…

 

Izgledala je kao preplasena ptica,

izazva u meni ljubav i oprost iskrenu,

skliznuse nam suze sa lica,

primih pomirenja ruku njenu…

 

Osmjeh anjdoski podari mi sjeta,

nisam znala da ona umije da se smije,

gdje je dotakla poce cvijece da cvijeta,

taj njen osmjeh moja dusa krije…

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting