Sjećanje

[Ukupno: 0   Prosjek: 0/5]

Sjećam se slike od prije desetak godina.

Stari orah, ispod drveni stol, roditelji i baka,

Sjećam se žubora po selu, plodnih ledina,

Na ulazu u staru kuću i onih šarenih traka.

U dvorištu poput nekog spomenika

Leži dobri hladni bunar prepun vode,

U spavaćoj sobi, par djedovih slika

Sjećam se štale, konja i rode.

Sada nakon tih dugih deset godina

Ništa više nije isto, baka već umrla odavno

Nema više ni plodnih ledina,

Nema dvorišta,  nema ni šljiva, sve je ravno.

Al uđem ja u kuću na sporedna vrata,

Tamo na istom mjestu ona izgrebana šerpica

Iz koje me je nekad davno hranila bakica.

Tad se sjetim praga i svojih nogu punih blata.

Znala je baka satima sjediti na pragu tome,

Gledati dječačića kako hrani zečeve bijele

Nekom maramom bi sakrila vlasi kose osjedjele

Dok bi u krilu pričala priče unuku svome.

Onda se opet sjetim da je više nema

Da sada negdje drugo u miru drijema,

Pa požurim do njenog počivališta, gdje joj je mramorni kamen pao

Da barem jednom svog unuka vidi kako je odrastao.

Kad tamo gle čuda velikoga

Kao da je klesar znao da je njen miris ostao da se vrti

Na ploči groba mramornoga

Nije uklesao godinu njene smrti.

Znao je da će ona ostati živjeti u sjećanju,

Da ni stara oronula kuća neće pokvatiri sliku

Da će čak i uništeno dvorište sjećati na nju

Da se neće moći ni strani ljudi oduprijeti njenom liku.

2 thoughts on “Sjećanje

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting