ŠAPTAČ GOLUBOVIMA

[Ukupno:2    Prosječno:5/5]

jedne kišne subote,
upoznah tihog starca,
zapeo mi za oko, 
ni sama
ne znam kako i zašto,
nosah sa sobom moj digić,
volim slikati i ptice, i stabla,
i kišu , i sunce, i nebo i zemlju,
kad nešto zaželim, to i ostvarim,
približih se pulskom parku imena
Graza, 
gledam te umiljate oči
ispod staromodnih naočala,
sjedi nagnut na jednom grmu
u jednoj ruci drži komad starog kruha,
na ramenu poskakuje golub, 
guče i guguče,
u krilu ostatak jata, 
kljuca po mrvicama
bijelim, a on, legenda našeg grada,
ne obazire se na škljocanje mog fotića,
na znatiželjne poglede ljudi, ne osjeća
ni krupne kapi vremenske nepogode
na svojoj trošnoj odjeći, 
njegova koža
naučila na okrutnost, otupjela na hladnoću,
njemu važan je samo šapat pernatim
letačima jer oni sve su u njegovom 
otužnom životu…

2 Thoughts to “ŠAPTAČ GOLUBOVIMA”

  1. Zerina Hatipovic

    Prelijepo napisano, cini mi se da je on u sasvim drugom filmu, u spoznaji, nekom prosvjetljenju, zavidim takvim ljudima koji pronalaze sebe u tako malo-velikim stvarima. Pooz 🙂

Leave a Comment

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting