SAGA O TRAGICNOJ LJUBAVI

[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

( SKOLSKOM PRIJATELJU: HVALA ZA NIZ GODINA PODRSKE, DOBROTE I PRIJATELJSTVA. Tvoja N.

I.
GODINE SNOVIDJENJA
Onih godina, Proljece je neprestano trajalo,
uselilo se u aleje, u sume , u Njihova srca.
S Proljecem je i vrijeme kao zacarano stajalo,
nije se cula ura da se mice ili kuca.

Oni su osjecali opojnost cudnih zanosa.
Proljece je za Njih zidalo bajkovite dvorce;
u mladim dusama, ono nesto– duboko se rodilo,
zivotne staze im do neba, do zvijezda vodilo.

Nisu se budili, zivjeli su snovidjenja.
Vjerovali su da ce vrijeme zbog Njih zauvijek stajati,
po Njima, Verona je prozvan onaj gradic ubavi.

Nikad saptali–Zbogom, uvijek — Dovidjenja–
Bili su sigurni da ce carolija vjecno trajati…
Danas, balade se pjevaju o velikoj, al’ tragicnoj ljubavi…

II.
NJIH DVOJE

Uvik kad sam gledao Njene oci
cinio mi se da vidim dva jezera duboka
ispunjena tminom, nikada sjajem;
Pitah se–Zasto je tako nujna, moja mila
i da li je ikada u zivotu bar malo sritna bila?

Njihove su staze uvik usporedno isle
no, kroz zivot su prosli kao stranci,
vezali ih tanki konci, nikad cvrsti lanci;
zivot je bio besciljan i prazan
srca im gnjicila sakrivena bol
s Njima je , uvik, SUTNJA , sidala za stol.

Zivotne im staze na raskrsce dosle,
poruseni mostovi izmedju Njih stoje.
Cesto kad se budim i sada vidim Njene oci tuzne
pa uvik iznova mislim:
Bila je to neka neshvatljiva ljubav
kada , uvik stranci bili su NJIH DVOJE.

Nisu znali otvoriti jedno drugom dusu
niti bar osmihom u grudima otopiti nakupljeni led.
Tuzno li danas posmrtna zvona zvone
dok jedan mladenacki zanos
zauvik u zaborav tone…

III.
DUSU MU GORCINA NATAPA

Zbilo se nekako o Uskrsu
u Zemlji Nedodjiji
Proslo je odonda vise od pola stoljeca
a njegovu dusu i danas gorcina natapa.

Vodili u je na stratiste, blatnjavim putem,
kisilo je… bez prestanka je kisilo…
( Kao nad Brestom, Sjecas li se, Barbara?)

Slucajni prolaznik, ganut prizorom
strucak joj tratincica pruzio
a onda, ne osvrcuci se produzio…
cvjetici se niz dlanove skotrljali
umjesto presahlih suza.

Marina ili Nina (svejedno!)
je ostala svezana na Stupu Srama.
Nitko ne zaplaka, nit’ obrisa suzu,
ta , ona i nije imala nikoga
osim sumaraka u kojima su tokom cijele godine
djurdjice uporno cvjetale…
nekoc , je ondje bezbrizna cobanica bila.

Slucajnost je trajala kao bljesak munje.
Spazio je njeno blijedo, oblaceno lice,
prizor mu se u pamcenje kao rana usjekao.
Dusu mu i danas gorcina natapa…

IV.
DJURDJICE UMJESTO TRATINCICA

Proslavit te hocu, danas, Zaborave
i zagrliti rukama slobodnim od patnje.
Proljece mi na vrata strucak djurdjca pruzilo,
“Umjesto tratincica”, sapnulo i – produzilo…

Nije ovo vrijeme pjesme, bol zbog Kalvarije skrivam,
u saku smijeha suze stiscem, svitanje novo zudim.
Sve sto je od jucer ostalo, Tebi, Zaborave darivam,
zelim jedino da se zagrljena Suncem budim.

Uskoro cu vlakom u moju mirnu luku stici…
O, kako mi srce tuce dok vlak brze od misli juri,
U daljini opazih Veronu, kao svjetionik blista sjajni…

Na maloj stanici, Ti ces mi nasmijesen prici,
K meni, iz Tvog osmijeha, Proljece hita… zuri
a ruke me Tvoje stezu u zagrljaj cvrsti– trajni.

“Rijeka bez povratka”
9. 9. 2019.





Leave a Comment

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting