S one strane rijeke

[Ukupno: 0   Prosjek: 0/5]

Kad bismo mogli vrijeme

kao zlatnu krunu sunca

zaključati u neko sigurno skrovište…

sigurno od drugih…

sigurno za nas koji znamo gdje je…

i samo to nam je dovoljno…

Kad bi se kroz aleje jeseni mogli prošetati,

onako… uz smijeh koji se budi na usnama,

tišinu koja zvoni kroz krošnje,

pogled koji se  napija šuštanjem lišća

i bojama koje su se prolile po stazama…

šumama…

odlascima i dolascima…

Kad jutro bi se moglo udahnuti

plahim titrajima srne

ili čuti glasovima probuđenih grmova…

da se svako naše buđenje

u trenu pretvori u lepezu toplih,

ali rijetko kome čujnih koraka vjetra

što plače nad poljanama rose…

Kad bismo mogli istinu

u koru vjernosti urezati

i oviti je bršljanima posve iskrenoga obećanja,

da ne postoje sumnje u suzama vrba

i da nakon ruševina ne ostaje samo…

pepeo…

Da možemo leći u lišće

nekog poznatog zagrljaja

i njihovom izbrazdanom sudbinom biti poučeni,

bez lažnih šapata…

bez skrivenih simbola…

bez ušutkanih tuga…

 Kako bi onda bilo nevino

ovo naše svileno traženje odgovora…

kako bi se onda osokolile naše žudnje

i zahihotali naši plamteći nemiri…

kako bi sve što je rukom postojanja dotaknuto

bilo bistro kao pogled slavuja

u jeku najbezbolnije pjesme…

Kako bismo onda tek bili usamljeni,

a opet nikada tako jednostavno-

sretni!

26 thoughts on “S one strane rijeke

  1. Stih koji žudi za bistrim, jasnim, bisernim, iskrenim osjećajem ,koji želi razbistriti jutra i mutne vode života vjerujući da bi život bio jednostavniji i sretniji.Samo vjeruje. Ne uvjerava. Kao i uvujek, slike sa izvora ljepote. Pozdrav vilo!

  2. pa dajte, zaključajte se…onak, sve, sve baš napravite kaj si napisala…oči u oči, promijenite sunce, napravite nebo…onak baš sve…:))))

    hjooj kak lijepi stihovi Vilo :)))

    pusek newe

  3. da, kako bi bilo …a moze biti… ne ako da zaustavis vrijeme nego da zivis u trenutku u kojem jesi …lipe slike, lipa plovidba kroz rijeci koje sanjaju o nevinoj sreci 🙂

    1. Draga moja Nemirna, ja niti ne želim zaustaviti vrijeme, samo ga zaključati da ga nitko ne dira,neka ga samo razumije jer ako dozvolimo da svako njime upravlja, bilo bi to sve,samo ne sreća… Hvala na čitanju i želim ti ugodno jesensko popodne!:)

  4. Svaki put kad čitam tvoje pjesme osjećam se nekako drugačije.Kao u nekoj bajci ili raju na zemlji.Raju prepunom lijepih slika i osjećaja.

    Ugodan dan vilo!!!!

  5. Vila, kada želim doživjeti spoj prirode i lijepih osjećaja … dođem i čitam tvoje pjesme. Malo se pogubim u svim tim slikama i odlutam … negdje … ne pitaj me gdje … bitno da mi je lijepo :)))

    Zaista nižeš dobre stihove … pozdrav !

  6. pohvalit ću pjesmu..koja je predivna i doista se može uživati u njoj..ja sam je shvatio kao buđenje…nova svijest, novi pogledi na život i sreću..istinu..na sve te pojmove kojima težimo…vrijeme staviti pod ključ…i mi znamo gdje je..i čuvamo ga jer je naše..a drugi ga žele ..zaključati u neko sigurno skrovište…

    sigurno od drugih…
    dovesti se u takvo normalno i skromno stanje da oči napijamo običnim šuštanjem lišča..da nelutamo svijetom tražeči..neke ludosti da se divimo..i lišče bi bilo dovoljno..istinu urezati staviti je negdje da se vidi…i da svi znaju da je tu..da nas oslobodi i očisti od sumnje i nevjerice da nas učini sretnima..Kako bismo onda tek bili usamljeni,

    a opet nikada tako jednostavno-

    sretni!

    međut u ovom kraju pjesme ima malo ironije..biti usamljen abiti jednostavno sretan…kao da si htjela reči da sreča nije jednosmjerna kao što smo je smatrali..i nije jedna..ima je u svemu i svugdje…i na milijun načina…možda griješim al tako sam shvatio..zanimljivo je i to da pjesma ima 208 riječi(bez naslova)i kad podjeliš sa dva na sredini pjesme stoji riječ “rosa”…tako da sve ovo što sam napisao o novom buđenju..novom jutru i pogledima na život..nekako se uklapa….pozdrav vilo ….svaka čast…prebroj i ti možda sam se prevario ja slabo vidim..haaha

    1. Ajme meni,pa kako si se ti potrudio čitajući moju pjesmu i objašnjavajući… Jako si me iznenadio i zadivio, u pravu si o svemu što si napisao jer stvarno mislim da ponekad previše vremena trošimo na stvari koje nisu vrijedne,a u isti mah nam promiču one od kojih se ljepota života i sastoji,a onda tek, u starosti,kad nam je prošlo vrijeme shvatimo kako smo živjeli i koliko smo znali cijeniti trenutke. Iako, ja nisam još onemoćala starica, dapače, ali putujući nekim životnim stazama pomislih kako bi bilo dobro shvatiti sve to na vrijeme i onda polako drugima to otkrivati,eto, barem pjesmom,ako nikako drugačije. Brojevno stanje riječi si pogodio i jako me zadivilo na koje sve načine pjesmu doživljavaš, i meni ponekad svašta padne na um kad čitam nečije stihove, čak i okrećem slova i tako…
      Spremam ti nešto,mili Akrape, da ti se zahvalim na svim ovim divnim komentarima i razumijevanju mojih poetskih igrarija. Želim ti ugodno i divno poslijepodne i od ♥ te toplo pozdravljam, Vila!

  7. Ti si zasigurno jedini koji me uvijek ostavi bez riječi,zapanjenu do svih granica začudnosti… Imam osjećaj kao da me,ne samo razumiješ, nego da si mi zavirio u misli i sve tako čisto i jasno vidio da možeš i ti napisati novu pjesmu, što i imam dojam da pišeš,kad mi komentiraš pjesmu.Ovako kao ti, ja se nikada neću znati izraziti unatoč svim mojim poetskim stilovima. Ne da si poseban, nego si jedinstven! Svim ♥ te pozdravljam!

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting