Ruševine mladih misli

[Ukupno: 0   Prosjek: 0/5]

Ovo sam napisao sa nekih 17-18g.

Slučajno sam naletio pa da vam pokažem što sam nosio u sebi dok još nisu postojale ruševine jednog čovjeka….

Umri kad pozelis poletjeti, snadi se i pobjegni doma gdje te mrze i zele. Blesavo se nadaj dok padas i places krikovima cija si zudnja iz doba iluzija. Dok smo bježali doba su nas stizala a koraci slabili, volja je propadala, pravila društvo licemjerima bacivši nas u ralje beznadnih lutalica, tragača tuđih života. Pokušavali smo poletjeti slomljenih krila i padosmo u provaliju očaja gdje nađosmo sebe pokopane i upepeljene sa užasom na licima. O kako li smo se prevarili kada smo se pravili da smo više nego što nam je zapisano u ruševinama.

Sjećaš li se naše naivnosti kada smo mislili da smo veći od Boga a bili smo manji od nas samih, lagali smo mu da vjerujemo a većih nevjernika nije bilo niti će se rađati, samo naše laži koje je bilo sve teže držati svojima. Uzmi samo jedan pokret riječi puštenih od usana i čitaj iznova i iznova dok ne kažeš zašto bogovi umiru a pretvaraju nas u vječnost i snagu tako čistu da ju ni uzvišenost nema usuda zagrliti. U tami šapuću istim vremenima, istim riječima. U njihovim glavama druga majka razbila se umiljate smrti u staklu preplavljenom osjećajima duginih ushita, novi obzori pali su u zalazak i nisu ni znali da su postojali, baš moraju biti sretni, zar ne prijatelju  sjena raskošnih. Zapitaš li se katkad jesmo li ikada znali sanjati, tko je i kada maštao da je živio. Prokletnici da li ti suze na oči tjeraju? Imao sam san da nas je vidio i nije dopustio da mu se poklonimo i doista, u čudu me gledao pitajući se valjda kako ne mogu shvatiti.

22 thoughts on “Ruševine mladih misli

  1. ako ste ovo nosili sa 17-18.g neznam što nosite sad,al ovo je bila duša mladog čovjeka zasuta nekim dubljim problemima koje je nosio a da ni svjestan nije bio na što će izaći,imali ste viziju spoznaju o nečemu što će te tek proći,jasno ste slutili da neće biti dobro.Vjerujte ima nas još koji smo slično mislili,i koji smo bili tek igračke sudbine.

  2. oh, zar mi sve ne dodjemo nekad u tu krizu, kada sve dovodimo u pitanje, smisao svijeta, onu visu silu u koju nas svi uvjeravaju da postoji i za koju svi traze od nas da je slijedimo, snove koji nas nekada unistavaju a nekada daju nadu u bolje sutra…
    sve nas muce te godine, kricina doba nase mladosti i nasih zivota…
    odlicno, mada nema bas neke rijeci koja bi mogla opisati srecu u meni kada sam naisla na ovo…
    bravo!

  3. Bilo je toliko lakše u početku kad nisam posjedovao svijest o mogućnosti izbora i toliko je jednostavnije bilo samo promatrati dok danas ne znam niti što sam dobio tada a još manje što je ostalo zauvijek izgubljeno…
    Rođenjem prihvaćamo spoznaju da bismo jednog dana mogli posumnjati a da to zapravo niti ne shvatimo….
    I dok je odgovora bit će i pitanja a mene ne plaši više ono u što se s tolikom lakoćom sumnja,to mi je potrebno i sklono koliko i zrak,ne sve samo onoliko koliko je potrebno da bih i dalje mogao pitati…
    Jedino strah sada nastaje kad više ne budem pitao za sve ostalo…
    Što će biti kad jednom posumnjam u sebe ako već nisam?

  4. ponekad se i ja pitam sto mi ostaje od sumnje, da li strah da nista nije kako treba ili starh da ce jednom i to nestati… to nesavrsenstvo da ce se samo rapuknuti i sve otici u prazan prostor, a ja cu ostati gledajuci sa suzama u oku, jer cu shvatiti da mi je sumnja nestala i vise nista necu dovoditi u pitanje! bit cu samo prazna glava!

    a vazno je sumnjati u sebe, to je neki znak, kao samar na mjesta gdje ne zelimo da nas udaraju… vazno je jer onda shvatimo da nismo bas onakvi kavi mislimo da jesmo ili shvatimo da nesto zelimo promijeniti!!!

    moj jedini stah je umrijeti, a da oni koje volim ne saznaju nikad koliko ih zaista postujem i volim…

    sve je samo neka igra savrsenstva i nesavrsenstva koji pletu mreznu onoga sto neki zovu sudbinom, a mi se kao muhe bez glave hvatam na njih i ne zelimo se oduprijeti…

  5. Ako je smrt sve čega smo se ikada trebali bojati onda tada tek zaborav dijeli postelju sa tamom…
    Dok sumnjam u sebe onda mi možda i nije svejedno ali čim više sumnjam tim više bježim od ljudi jer ne bih htio da jednog dana oni posumnjaju umjesto mene…
    I sam najviše mrzim nemogućnost shvaćanja….u agoniji sam kao misao jer ne znam odgovora trebam li se bojati prolaznosti ili radovati mnogim životima ali opet vječnost je preduga da bih ju cijelu proživio jer neću toliko dugo moći stvarati svaki dan da bude drugačiji…
    Svijest je izgleda najveće prokletstvo jer u njoj nam počivaju najveći strahovi…

  6. oh, ta savijest sto me ubija iz dana u dn i sto me ogranicava kao rijeci…
    one ponekad nisu dovoljne da bi rekli sto zelimo, da bi opisali neciju ljepotu ili nasu ljubav prema nekom, tako nas ogranicavaju, pa na mene tako djeluje i savijest…

    puno toga je oko nas na sto moramo paziti, na sto moramo sumnjati, inace padamo u rupu neizvjesnosti i ono sto nam ostaje je strah od onoga sto slijedi kada dotaknemo materiju neizvjesnosti koja nas gleda preko ramena i ceka u mraku…

    ne znam… dosta toga ne znam… ma ne znam nista osim da u meni postoji neka praznina koju je tesko zadovoljiti samo ti sto je popunim…

  7. Uistinu nam se katkad može učiniti da riječi ograničavaju ali nisu one te koje paze na lakoću izražavanja naše unutrašnjosti iako znaju nespretno oslikati pa nam nameću zaključak da osporavaju ajmo reći misaone tvrdnje…
    I sam sam toliko nespretan kad osjetim da mi je obveza prikloniti se pisanju a znam da nikada neću moći biti potpuno izrečen…
    utjehu pronalazim u spoznaji da se bojim odabrati ispravno ili da sumnjam ali opet najlakše je reći da ne želim i čvrsto držati te temelje…
    Da,neizvjesnost je veliko iskušenje strpljivosti pogotovo kad od nas zahtjeva usud….
    Čovjek neće znati niti moći popuniti prazninu,jednostavno se ne može sjetiti svega što bi mogao unutra pustiti…
    Ogroman je strah praznina,tjera te da živiš,barem neke od nas…
    Xibalba…na tu dubinu se ne osvrći,ne sada…jednostavno se prikloni i ti mnogobrojnosti pojedinaca i izgubi se u tom hedonističkom vrtlogu života,neka te ljudska predvidljivost i iznenađenja ponesu u tu monotonu jednostavnost s mnogo boja i ako veći dio budnodg stanja ne uspiješ pomisliti na išta drugo ostat će ti tek kratko vrijeme za sumnje a i ono će brzo nestati…
    Prilagodit ćeš se toj navici.
    Premda je u mene veliki strah rezignacijom pokušavam nadoknaditi isti…
    jer kada jednom budem pozvan onda neću ni znati da sam bio.

  8. sviđa mi se!rastužuje…
    sami smo krojači svoje sudbine.
    trenutak kad se rodimo samo je jedan korak bliže smrti,a mi sami odlučujemo hoćemo li živjeti život ili čemo pustiti da život prođe pokraj nas.sami odlučujemo kako ćemo živjeti.
    ne postoji jadan ili prazan život,samo ljudi…

  9. Rage,onog trenutka kad se rodimo počinjemo umirati…
    samo ja nikada neću naučiti živjeti i tu sam tek u prolazu:)
    imao sam jedan strah a to je da ću se jednog dana probuditi i shvatiti da nikada nisam ni živio…
    sada vidim da ću umrijeti a da se nikada nisam ni rodio….

  10. i sada žališ…
    naučila sam da je život pun prilika koje trebamo samo iskoristiti.
    ne žali za neučinjenim jer će ti skrenuti pozornost kad opet naiđe nova prilika.

  11. iako to ne želim priznati ipak žalim…svaki dan…znam da ću sutra žaliti za današnjim danom i što se opet nisam pokrenuo ali….tako ti to jednostavno ide.
    izgleda da sam od onih koji čekaju da ih jedna od tih prilika opali nogom da bi ju primjetili….

  12. neće.
    život će proći, a ti ćeš i dalje čekati.
    umrijet ćeš,a do tad ništa nećeš promijeniti..kao što si rekao-umrijet ćeš a, da se nisi ni rodio.

  13. Pravo da ti kažem, moj sugrađane, ti pravo umiješ da pišeš. Ali nema života u oplakivanju svoje “sudbine”. možda ti ove riječi nešto i objasne:
    Nemoj se u tugu obuči,
    nemoj svoje bitke predati.
    Učini nešto na ovom svijetu,
    nemoj samo gledati.
    Budi ono što želiš biti,
    moli Bogu sreću da ti zapiše.
    Ne daj duhu da ti klone,
    neka ti se zastava pobjede u rukama zanjiše.
    I ti možeš ono što mogu svi,
    nikada se nemoj umoriti.
    Nebo neka kaže:
    i ti možeš ljubav tvoriti.
    I ti možeš što mogu svi,
    nikada se nemoj uspavati.
    Nebo neka kaže:
    i ti možeš ljubav davati.

  14. Bravo Darko! Upravo to što si ti napisao i ja cijelo vrijeme pokušavam objasniti ljudima.A evo i jedna mudrost koju sam pronašla, a koja puno toga govori:
    “Samosažaljenje je vjerojatno najdestruktivniji od svih nefarmaceutskih narkotika. Izaziva ovisnost, daje trenutni osjećaj zadovoljstva, a žrtvu odvaja od stvarnosti.”
    John W. Gardner

  15. taj trenutni osjećaj zadovoljstva nastupa kad netko postane toliko naivan pa onda žali tvoju dušu skupa s tobom….
    Darko,utopija je ljudsko uvjerenje da je ispunjen kad mu tek toliko toga treba….
    možda i imam san ali ja sam toliko sam sebe razorio da više ne želim posegnuti za ničim a što ej još važnije,nije sažaljenje moja potreba iako je ona uistinu prebivala u meni…čovjek je taj koji mi je na grob posuo prvi dlan zemlje…taj dan kad mi je spustio zemlju na oči sklopio je krila i nadi…

  16. Dok smo bježali doba su nas stizala a koraci slabili, volja je propadala, pravila društvo licemjerima bacivši nas u ralje beznadnih lutalica, tragača tuđih života. Pokušavali smo poletjeti slomljenih krila i padosmo u provaliju očaja gdje nađosmo sebe pokopane i upepeljene sa užasom na licima. O kako li smo se prevarili kada smo se pravili da smo više nego što nam je zapisano u ruševinama.

  17. Ovo je jedna od prvih pjesama koje sam pročitala na ovome portalu i jako mi se svidjela. No onaj prvi dan sam još bila dobra, pa nisam komentirala, ali zato sad hoću. ;)) Snažni i lijepi stihovi kao ovi zaslužuju da ostanu u popularnim pjesmama.

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting