Ruke držim sebi,
a u mislima ih pružam k tebi
i one te nevidljivu grle,
po tvome tijelu hrle
da potrebe moje nemirne duše
pretvore u stvarnost.
I povjerovah, makar nakratko,
kako dodiruju sreću.
No i trenutak je dovoljan
za snove da se sruše
kad se oči moje otvore
i opet me sjete kako si daleko,
a ruke tad kao da zbore
oslikavajući te oprezno
i meko…
I pružaju mi utjehu u koju
povjerovati neću.
Copyright © 2009 Tomislav Braco Antonijević
All rights reserved