Robovi novca

[Ukupno: 0   Prosjek: 0/5]

Ruke želješe stvarati melodiju,

lupati po klaviru, napamet, bez reda i rasporeda,

biti slobodne, i ići tamo gdje žele,

a ne kao dio nečeg većeg, dio nekog tijela,

koje ni upoznalo klavir nije, se šepuriti.

 

Mozak je igrao najbolju utakmicu svog života,

vrtio je, redao igraće kao baba paradajz na štandu, jednog za drugim,

prodavao je maglu i sjaj, za šaku dinara od onog svog tlačitelja u odjelu

neprimjetno smještenog na rubu igrališta,

uglađenog kao neka ličnost, poštena; a ono tek još jedan siledžija od mnogih istih.

 

Noge, eh te noge, da su barem prije znale što ih čeka,

mladost u bijegu, metci lijevo i desno, neki i kroz njih,

srednja dob puno stajanja, otekline već postaju normalna stvar,

a starost, ona ih je dokrajčila, padovi, bolovi i muka.

Eh da su znale što ih čeka, ne bi se ni pojavile.

 

“ma gdje je ta sloboda”

gdje god kreneš uvijek rob,

kako kog da živiš uvijek neprijatelja i za izvoz.

“ma gdje je ta sloboda”

prijatelju moj, ma mi smo robovi, i to vlastitim izborom.

 

Ništa manje zarobljeni,

ništa manje slobodni,

jednako kao i dijelovi naših tijela podređeni,

ne sebi, nego drugima, nekim visim ciljevima,

nečijem novcu, nečijim prohtjevima.

 

Život je sveden, tek na pokoje zaustavljanje,

na još jedno usputno skretanje k boljemu,

ali na kraju zemlja pokri, zemlje uzme,

i što ostade?

Tek vjera, tek oblik i način života, tek riječ i spomen.

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting