Riznica

[Ukupno: 0   Prosjek: 0/5]

Mnogi su mi rekli,da čovjek kad pogleda duboko u sebe,tamo negdje gdje je skrivena riznica sjećanja.Izgovorenih riječi,želja ,obećanja.Kad u  toj riznici prepozna,bolnu mrlju i potegne je na vrh,pa stavi ispred sebe,da se tada čuda dese.Sve se ospe,raspe se po tlu,a ona mrlja zjapi prilijepljena na srce i peče,dok se neko ne sjeti da je izliječi.Imala sam tamnu mrlju ,bolnu mrlju i kroz cijeli je život izvlačila van.Nikada nisam imala sreće da joj nađem lijeka.Tako se ona ponovo vraćala,u onu ritnicu i ostala tamo pokopana,ispod tisuću  drugih stvari.Uvijak nanovo rovarila, boljela i svaku sreću u bol pretvorila.Uspije sve dobre stvari da pokvari,pa kad pritisnuta razumom ponovo se zakopa i čami.U tu riznicu sam pohranjvala i sretne trnutke kao zalihu,da ih iščupam kao izvore snage da me nahrane,da budu hrana mome izgubljenom “JA”.No i ta hrana ima svoj vijek trajanja,pa čestim otvaranjem poklopca osjećaja, jednostavno izhlapi.Ta zaliha sretnih trenutaka polako kopni,nestaje.Bili su to trnuci kad sam mislila da sam dotaknula nebo,da sam dobila krila i da odozgo gledam zaljubljenim pogleom.Da gledam svijet  ružičastim bojama.Tako kažu stari ljudi,da svijet je ružičast, kad si zaljubljen i kad ga gledaju zaljublene oči.A onda odjednom,za neko određeno vrijeme,netko iz tih očiju,isisa sve one ružičaste boje i sve posta crno bijelo.Poslije uzaludnih pokušaja da riznicu bola držim zatvorenom,ona se ponovo otvori.Izbruhnu kao najjača lava iz proključalog vulkana.Prosu se po livadama osjećaja i zagasnu pogled.Nemam više krila,a moj svijet je crno bijel.Ne lebdim nebom,nego koračam tromim turobnim korakom,pod teretom prošlih grešaka ,koje se udružiše sa ovim sadašnjim.Poput kamena pritisnuše  mi grudi.razum se gubi,pa i onda kad zaiskri nešto,ne prepozna plamen,nego ga zatre odmah u startu,te ga ugasi.Nemoćno srce se u navali osjećaja grči pod naletom optužujućeg vala,što se od kamenite obale razbije,te ponovo u tisućama i tisućama kapljica neizbježno vraća.Isprepliću se ljubav,mržnja,čežnja dosada,žaljenje i nada,sve se stvori u jedno klupko osjećaja.To klupko zarobi ti dušu,mozak srce,a tijelo od umora polako propada.tad poražen bitku prepuštaš životu,sudbini neka je ona vodi,i nije važno kuda te odvede ,dali do poraza ili pobjede.

2 thoughts on “Riznica

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting