Biblija kaže da nitko nije dobar, doli Bog jedini. Dugo nisam to razumjela. Sada razumijem. Nismo dobri, imamo feler. Skloni smo zlu. I ne zaslužujemo ništa. Božjom ljubavlju i milosrđem imamo u životu ono što imamo. Svako dobro u nama i u našim životima je od njega. Zlo dolazi kad ga svojim postupcima, djelima, riječima prizovemo, svjesno ili nesvjesno.
Ipak, razumijem sintagmu “dobar čovjek”. To su oni ljudi koji žive u ljubavi prema drugima, u dobrim namjerama, dobrim postupcima i dobrim djelima. Jesu li njihovi (naši) životi teži nego životi zlih? Ne mislim da jesu. Svaki čovjek ima svoje teškoće. Njihove su misli možda manje opterećene pitanjima i nedoumicama, ali njihova srca nisu dobro. Njihove duše još manje.
Čovjek koji živi opredijeljen za dobro je čovjek koji prolazi kušnje, nedoumice i napasti. Kušnje zato jer svijet nije skrojen po mjeri dobrog čovjeka i prilike za zlo su svuda. Nedoumice zato jer su nesigurnosti dio čovjekovog života. Ne znamo sve, pa se o mnogo čemu pitamo, a stalo nam je. Napasti zato što Zli svaku dušu želi upropastiti, a protiv onih najpredanijih dobru najviše se mora boriti.
Što se tiče ljubavi, tzv. dobri ljudi često imaju problema u vezi nje. Tražimo ono što i sami dajemo, ili što bismo dali kad bismo se usudili vjerovati. No, nema puno onih koji daju isto. Još je teže naći istomišljenika, a koji će te ujedno i voljeti, osobito nekoga tko će ti uzvratiti ljubav kad živiš djevičanstvo i vjeruješ da je ona dovoljno vrijedna za sačuvati je za samo jednog čovjeka (ili ženu, ako je muško to koje čeka), kome će ono biti poklon u zajedničkom bračnom životu.
Kako godine prolaze, to postaje sve teže. Sve manje se nadaš, sve više odustaješ, od traženja i ljubavi. Prisiljavaš sebe da prihvatiš činjenicu vlastite samoće i da ćeš dar vratiti Darivatelju kad na Zemlji tvoje tijelo sklopi oči.
Voliš li nekoga tko ti ne uzvraća istom mjerom, patiš dodatno, ali boriš se. Imaš dobre i loše dane. Pokloniš mu prijateljstvo, pa nekako tražiš utjehu u tome, ali s vremena na vrijeme zaboli. Osobito ako vidiš da pokazuje interes prema nekome drugom. Još ne znam kako ću se osjećati ako moj Prijatelj jednog dana s nekim započne vezu.
S druge strane, znam da nismo jedno za drugo. Njegov pogled na svijet u nekim bitnim stvarima razlikuje se od mog. Neke vrijednosti do kojih držim njemu nisu važne. Tu je i to da ja držim do Božje volje i Njegovog mišljenja, a on više drži do mišljenja svojih idola.
Jesam li zaglavila u toj ljubavi? Je li taj odnos toksičan za mene? Odnos sam po sebi nije. Činjenica da beskompromisno volim čovjeka koji ne uzvraća na isti način vjerojatno jest. Kad će prestati? Ne znam. Hoće li? Ne znam. Što će kasnije biti? Nemam pojma. Nisam dosad dopustila da me žalost, koja je prije bila češća i veća, uništi. Neće me uništiti ni sad. Sve ostalo je stvar pomalo vremena i sudbine, a pomalo unutarnjih borbi sa sobom.
Sve što nam se događa je spoj toga i postupaka i djela drugih ljudi. Osim toga, vjerujem da djela naših predaka ostavljaju trag u našim sudbinama. Kako postoji fizički zakon akcije i reakcije, djela i posljedice, tako on postoji i u metafizičkom, duhovnom svijetu. Možda je čak to još veći i češći razlog zašto tzv. dobri ljudi pate unatoč životu u dobru i s dobrim. Odgođeno djelovanje djela naših predaka, jer se nešto u njihovom životu ispriječilo. Kroz duhovnu dimenziju preneseno je na nas, kao što se geni u fizičkom svijetu prenose.
U mom slučaju postoji nekoliko mogućnosti, ili su iskombinirane više njih, zašto patnja u ljubavi i nemogućnost pronalaska uzvraćene. Zašto ja, a ne netko drugi? Zato što sam najstarija. Vjerujem da se često taj “prijenos” događa upravo najstarijima.
Pomaže mi svijest da u svemu što se događa nismo sami. Bog i Njegovi anđeli su uvijek tu za nas. Kad ih pozovemo u pomoć, pomoći će. Pomažu. Molitva je najveća snaga ovog svijeta.